Topiary je promjena prirodnog geometrijskog oblika biljaka. Tako kaže Google. Kao prvi takve vrste u Hrvatskoj, a drugi u Europi, u općini Sračinec otvoren je tematski Topiary park. Tako neki dan kazaše portali, poglavito oni što djeluju na području Varaždinske županije. Topiary!? Da je u križaljci pojam izletio pod pet okomito, teško da bi ga se isprava odgonetnulo. Vladimir Flegar zato odavno zna što je zeleno kiparstvo. On je taj zbog kojeg se možemo pohvaliti da imamo Topiary park. Ali da ćemo na ovakvu ljudinu naletjeti kad dođemo do Sračinca, tome se bome nismo nadali.

-To je moj ‘ludi’ umjetnik – kaže, s pravom, gospođa Anica Flegar, Vladimirova supruga, dok se umjetnik, umjetničke brade i radnog škrlaka, smješka. No, pođimo mi redom….

Tko zna koliko će još puta ova ekipa novolistaška na teren, ma sve se čini da će uvijek biti iznenađena činjenicom da je svaki dio Hrvatske za sat, dva, tri vožnje dohvatljiv odakle god da putujete. Iz Zagreba do Sračinca dođe se za sat, a Sračinec uredan, sređen, miran i tih. Gospođa Anica dočekala nas je pred kućom Flegarovih da nas povede tamo odakle se ne da njezin Vladimir, tamo gdje je Topiary park. Naivac misli da bi se po živici oko kuće moglo naslutiti što nas tamo čeka, ali naivac i jest naivac jer pojma nema. Vozimo se koji minut, nešto sitno i makadamom, auto parkiramo pod debeli hlad, kad pred nama – čudo!

Dado se odmah hvata fotoparata, dok vaš novinar ushićen govori Vladimiru: »Ovo prepoznajem, ovo je mali slon! Ili sam falio!?«

– Falili ste – dobrohotno će Vladimir.

– Aha, ima rep! Bit će onda mačka neka!

– Garfield je to – smije se Vladimir.

foto Davor Kovacevic

Velika podrška

Eto zašto Vladimir preporuča posjetiteljima da svaku figuru promotre sa svih strana, jer samo se tako onaj puni dojam stekne. Zavarao nas je rep koji, ovisno o kutu gledanja, može asocirati na surlu. Ma, još smo mi i dobri. Ne očekuje čovjek sve te figure u Sračincu. Priča Vladimir zgodu kad mu je jedan majstor navratio da dogovore neke poslove.

– Hodamo parkom, došli smo i do jezera, na sredinu parka već, kad on veli: »Gospon Flegar, stanite! Pa to nisu obični grmovi. To su neke figure!« – veselo će Vladimir.

Nema tu dvojbe nikakve, Vladimir i Anica zadovoljni su ljudi, a nema ni mjesec dana da je park otvoren. Ma svejedno je trebalo pitati Anicu što li je samo pomislila i rekla svom suprugu kada je prije gotovo 30 godina krenuo u topiary avanturu!?

– I ja sam ljubiteljica prirode. Volim vrtlariti, volim cvijeće, volim te grmiće. Onog prvog trena nisam ništa pomislila, a kasnije… Meni se to odmah svidjelo. Bila sam mu velika podrška, koliko sam najviše mogla, uvijek i sad – kazuje nam Anica.

Elem, što bi Vladi da s ovim krene, i kad je počelo, i kako je počelo!?

– Počelo je 1995. godine, još u prošlom stoljeću – smješka se Vladimir.

Te 1995. godine ostao je bez posla. Imali su, na sreću, nešto poljoprivrede, mali OPG, za njih dovoljan. Radio je i suvenire, imali su kućnu radinost…

– A uz to sve išao je i rasadnik topiara koji više nisam ispuštao iz vida – kaže.

– Dobro, ali kako ste uopće došli na ideju da radite skulpture od zelenila!? Ja za to nikad čuo nisam – priznaje novinar.

Nisu, čini se, ni drugi, pa kad je 2008. godine došao s topiarima na sajam u Međimurju, ljudi su bili zabezeknuti.

– Bila je to nepoznata umjetnost kod nas, ali ne samo kod nas, već i šire. Do sada smo u Europi imali samo jedan topiary park, grad Durbuy u Belgiji, i ovo je drugi – uči nas Vladimir.

– Ako ih je tako malo u Europi, koliko ih uopće na svijetu ima?

– S našim parkom, ukupno na ‘kugli’, osam – nonšalantno će Vladimir.

foto Davor Kovacevic

– Samo osam!?

– Da.

– I jedan je u Hrvatskoj!?

– Da. Ali držimo mi i dva rekorda!

– Dva rekorda!?

– Naš je najmanji na svijetu po površini, 7.200 »kvadrata«. Ali je najveći na svijetu po broju topiara, 396! Do sada je oba rekorda držao Durbuy: najmanji po površini, s 10.000 »kvadrata« i sa ‘samo’ 250 topiara – ističe Vladimir.

Nije teško pogoditi da te topiare u Belgiji ne izrađuje, a bome ni ne održava jedan čovjek.

– Ne. To radi više ljudi, ekipa. Danas, sutra, kad to dozvole financijske mogućnosti, i mi bismo htjeli oformiti ekipu. Ja imam 68 godina, supruga je dvije godine mlađa, penzioneri smo. Volimo raditi, ona stalno nešto prčka u vrtu, uživa u prirodi, ali godine su jednostavno tu – kaže Vladimir.

Neposlušne grančice

U njega i Anice je troje djece, pet unučadi, sve muškići, taman da Vladimir kaže kako bi bar jednu princezu trebalo imati. Vjeruje da će se među njima naći nasljednika za ovaj posao, vještinu, umjetnost. Posao je takav da ga mogu raditi i muškarci i žene, fizičkog truda traži, ali opet ne tolikog da je snaga presudna.

– Malo je sad to već zahtjevno za suprugu i mene, djeca i unuci uskaču, jedino se još ne usuđuju škarama prići blizu – kaže Vladimir.

– Bit će da vičete na njih kad pogriješe – šalimo se.

– Ma ne! Znao bih ja njima reći: »Ajde, idemo probati!« A oni će na to: »Deda, bi mi, ali nas strah da ti nekej ne zeznemo.« Ha,ha, ha – smije se Vladimir.

E sada već dolazimo na sklizak teren za novinara koji o hortikulturi i nema previše, ajmo reć’, znanja. Spominje tako Vladimir prvo proljetno šišanje, kad je bujni rast i kad se šiša lako. Pa kaže da za dva, tri tjedna priprema skidanje grančica koje su neposlušne i bježe van već formirane figure, a to se radi malim škaricama poput onih što ih ima u stražnjem džepu hlača. Samo, nismo još nešto glede belgijskog parka riješili.

– Za pretpostavit’ je da ovaj park u Belgiji nosi i neki profit. Atrakcija je to – velimo.

– Nosi. Oni su do prije godinu, dvije imali oko milijun posjetitelja godišnje – kaže Vladimir.

Vladimir Flegar / Foto Davor Kovačević

– Kad će ovdje posjetitelji navaliti? – pitamo.

– Nadam se uskoro. Ovisi to promociji. Makar, ima već i stranaca koji navraćaju, bilo ciljano, bilo na povratku s mora – veli Vladimir.

Interesa je dosta u Međimurju, pa u Slavoniji, najavljuju se i velike grupe. Nije baš da u ovom kraju ima previše ovakvih mamaca za turiste, trebala bi to podržati i ona ‘šira zajednica’, a ako ćemo pošteno, tu se u parku bome ima zašto šetati i više od uru vremena.

– Ima! Upravo to preporučam, uzmite si vremena i uživajte. Stranci me pitaju mogu li po travi gaziti. Dapače, slobodno, pogledajte sve iz svih kutova – kaže Vladimir.

Zelena lokomotiva

Ova vrst ponude ide pod onaj cjelogodišnji turizam. Lijep je park i ljeti, baš kao i zimi kad mrvu bijelog snijega pokrije zelene skulpture. Ali, 396 figura!? Pa koliko je samo trebalo vremena da Vladimir dobije oblike, visinu, širinu koju je želio, zamislio!?

– Neke još, nakon 27 godina, nisu dobile visinu – smješka se.

Onomad, a to hoće reći 1995. godine, on je razmnožio oko 800 sadnica, odnosno reznica visokih samo 10-ak, 15-ak centimetara.

– Rekao sam sebi da ću raditi originale, i to jesu originali. Sada se, naime, topiare rade serijski na kalupu. Ali te nisu dugog vijeka, i kad grane potjeraju kalup, odnosno mrežu, nastane problem kako ih povećati kao nemaš oko da pratiš tu figuru dalje. Ja njih zato pratim od tih 15 centimetara visine – pojašnjava Vladimir.

– Znači, dok pred sobom imate 10-ak centimetara visoku sadnicu, vi ste već zamislili to što će ona na koncu biti!? – pitamo, pa da smo sigurni u to što čujemo.

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– Čim se ona počne granati, autor mora znati što očekuje od određenog grmlja. I u tom smjeru se onda kreću grančice – veli Vladimir.

Vladimir Flegar je, slikovito bi se reklo, te 1995. godine zaigrao simultanku s 800 sadnica i za svaku od njih je već tada znao u što će se grm razgranati! Smije se on na novu našu usporedbu, te nam se povjeri kako iznenađenja ipak ima, manje doduše za njega, više za okolinu, a iznenađenje je u ovom slučaju bila lokomotiva.

– Kada sam 2018. godine formirao lokomotivu, došla su moja djeca i unuci u park i čudili se otkud lokomotiva. »Bili smo u rasadniku, nismo je vidjeli. Otkud tu!?«, pitali su me. E, nisu je mogli vidjeti jer je ona od tri dijela, tri korijena i kad sam je ovdje spojio, normalno da je bilo iznenađenje i za one najbliže – priča nam Vladimir.

Kovinotokar

Nikako mi da dođemo do toga kako je on to otkrio topiary. Ponavlja on da je ostao bez posla, a bio je dobar majstor kovinotokar. Podsjeća na onih 800 sadnica što ih je »spelcal« i smjestio u svom voćnjaka na 300 »kvadrata«.

– Rekao sam sebi: »Bu za ogradu, ako niš’ drugo«. Međutim, u ono vrijeme bio je jako popularan film »Edward Škaroruki«, Johnny Depp ga je glumio. U jednoj novinskoj reportaži s Floraarta 2010. godine nazvali su me hrvatski Edward Škaroruki! Pomislio sam kako to i nije loša ideja – priča Vladimir.

Pomoglo je i to što je član županijskog društva inovatora, što ima puno ideja i inovacija, taman da krene tako da nikog ne kopira, a da je i novo, i interesantno, i zanimljivo. Ne daju tražilice puno podataka o umjetnosti oblikovanja ukrasnih grmova ili drveća. Zato pitamo i koja je biljka, koja vrst grma ona koja je najzahvalnija za oblikovanje. Vladimir uči kako ima nekoliko vrsta biljaka koje su otporne na orezivanje.

– Prije svega je to buksus – kaže.

– Kako?

– Buksus ili šimšir. Naš hrvatski naziv je zelenika, i to su me molili jezikoslovci da ga promoviram. U našem kraju je pušpan, pušpaj… Svaka regija ima svoj nekakav naziv. On je, po nekim stručnjacima, car u umjetnosti topiara, pošto je sitnih listova zimzelenih i dobro podnosi orezivanje. Onda imamo i tisu, pa neke vrste tuje, tu je i ligurstrum, ali on malo brzo raste, pa bi ga bilo potrebno češće šišati. On se koristi obično za živice – uči Vladimir.

Bajkoviti topiary park obitelji Flegar u blizini Varaždina / Foto Davor Kovačević

Priča s orezivanja zelenila stara je od Rimljana naovamo. Srednji vijek je tu vještinu umalo zatro skroz, Japan je tu otišao puno naprijed. Priča je uglavnom vjekovima stara, ali majstora ove vještine nema na svijetu bog zna koliko. Pače, malo ih je. Kako to!?

– Moraš za to imat’ nešto u sebi. Kad je topiara na početku nekom će ona izgledati kao običan grm. A talent ili sposobnost je ta da moraš već tad znati što si zamislio i u kojem smjeru si okrenuo grančice. Moraš već tad imati viziju, sposobnost da vidiš grančice tamo gdje ih još nema. Moraš vidjeti figuru zamišljenu u glavi kao gotovu – jednostavno će Vladimir.

Specifična tehnika

Tu je, dakako, i njegova tehnika obrezivanja specifična taman tako da je na Bundeku na Floraartu Japancima i Amerikancima predavanja držao. E to je sad onaj stručni dio priče, činjenica da Vladimirovi grmovi-skulpture nemaju smeđih listova, pa su ga vabili da na dvije godine dođe i u New York da ih školuje i da tamo obrezuje listove.

– Imaju oni tamo i dinosaure i svašta, ali je problem što ništa od toga nije napravljeno kao što su moji topiary. Ja sam više realist, sve mora biti na milimetar. Japanci su čak žvakali listove. Jer štand blizu mene je bila plastična živica, oni su vidjeli kako su moje topiare izgledale poput živice, pa su probali ako su mi listovi živi – priča Flagar.

Čudili su se Japanci, pa su ga to i pitali, kako to imaju njegovi topiary sve lišćem popunjeno. U njih polukugle, samo donji sloj zelenila, a dolje grane.

– A to je samo tehnika orezivanja. Moramo vrhove grančica rezati po čitavoj površini, pa i dole, ali odmah na početku da se dupliraju. Jer kad odrežem predio između dva para listića, ja automatski dobivam dvije grančice ili čak četiri. I na taj način se zgusne. Ako se grana ostavi, ona raste, ali ide ravno i podložna je lomu. Ako se oreže, onda ona glavna grančica, koju ja zovem armatura, ona jača – objašnjava Vladimir.

I sve to kreće od sadnice. Ali koliko treba čekati da sadnica postane željena zelena skulptura, čak kad i o pijetlu govorimo, za koji Vladimir tvrdi da je najjednostavniji za napraviti ga.

– Nekoliko godina. Ništa ispod nekoliko godina – govori Vladimir.

Do svih je spoznaja on došao sam, samouk je majstor. Sad je jasno da je šteta da se nije s ovim počeo baviti i ranije.

– Trebao sam prije, ali dobro se živjelo, imao sam dobru plaću, bio viši srednji sloj – kaže.

Svi smo bili više srednji sloj, nekad, reklo bi se. Ali ajmo mi natrag na topiare, zapravo na park. Devet godina je zemljište za kupnju tražio. Uložila su se sredstva, a trebat će uložiti i još. Treba dovući vodu, pa struju, ograde pomaknuti na okolne parcele koje su kupili, napraviti igralište za djecu… Ma, i ovako nema novinar što nego biti impresioniran. Priznajemo Vladimiru da ovo očekivali nismo.

– Nije nitko – smije se Vladimir.

Naš novinar Siniša Pavić “oči u oči” sa zelenim medom / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Zapričali se mi, sve gledajući park preko ograde. Konačno evo i šetnje među figurama. Evo, recimo, zelena obitelj što je čine mama, tata i dijete.

– Oni su komplicirani za napraviti, na jednom korijenu su praktički tri osobe. Malome čekam da mu još malo glavica poraste. To vam je ono što često i rado govorim: dvoje smo tu, priroda i ja! Kada kiparim u drvu, kamenu, ili slikam, mogu se požuriti. Ovdje me, međutim, taj moj suradnik malo koči, kaže: »Stani, pričekaj iduću sezonu!« – veli Vladimir.

Park je tematski, 30 priča je u njemu. Doduše, nisu sve obilježene jer se čeka da neki topiaryji budu dovršeni. Tu je, recimo, »Izložba bišona«, onih što na pseće izložbe idu. Tema je nastala kao posveta Vladinim prijateljicama koje se uzgojem bišona bave i koje vide izložbu bišona i u ovom parku. Tu je i vespa koja je bila dvije godine na Bundeku, samo što mladost nije mogla odoljeti da na nju sjeda pa selfi učini. Ima vespa, primjećujemo, mali milijun listića koje treba šišati. Radi to Vlado škarama koje su stare preko 100 godina. Dobio ih je od bratića i koliko god Vlado tražio drugih, probao i s električnima, od starih nema boljih. Jer škare moraju biti oštre k’o britva.

PLes u čudesnom parku / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Neposlušna brada

Evo nama i lokomotive nastale iz tri dijela, pa »Lovačka priča« s dva lovca što u rukama imaju fazana i treći koji nije imao sreće u lovu. Tu je i segment zvan »Orlovo područje«, pa »Afrika u malom« s tri slonića, dvije, tri gorile, lavom i lavicom. Pojašnjava u šetnji Vladimir kako nisu uspjele sve sadnice s onih 300 »kvadrata« oko kuće. Stisnute na malo prostora nisu sve imale dovoljno svjetla, ali ozelenit će se njima armatura pa će u park i one. Pokazuje Vladimir gdje će doći pozornica, pa gdje će se posaditi stabla da park ima hlada, pa kamene zidiće koje je sam zidao. Onda smo na temi »Šetnja livadom«, pa je tu »Medvjeđa obitelj« kojoj se i sami pridružismo na tren, a pokazuje i gdje je bila roda, predivna roda, koju je nažalost potrgao sam traktorom. Inače, mladenke vole doći u park pa se tu slikati za cjeloživotni spomen. Tu je i »Sveta obitelj« koja će svijetliti o Božiću, pa kornjača, krava, puž, tetrijeb….Evo i tematskog dijela što se »Odgonetka« zove, a prepoznati treba da tu već jesu, odnosno da će se tek popuniti i razlistati naši slavni pisci. Za sada se tek Krleža nazire. Tu je i »Kraljevska obitelj«, kralj koji se ne da s trona i kraljica koja se mrvu naljutila. A tu je i »Ples srca«! Plesao se on u neka ‘stara’ vremena, a bome su voljeli i Anica i Vladimir plesati baš sve, valcer pogotovo. Zato ih je Dado zamolio da plešu, kao nekada, ali sada među zelenilom… No, prije toga imamo ‘ključno’ pitanje za Anicu.

Vlado sve šiša, no za njegovu bradu zadužena je Anica / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– Gospođo Anice, Vladimir sve redom savršeno šiša i orezuje, samo svoju bradu nemarno pušta da se grana kud joj drago!? – velimo.

– To mu i ja zamjeram, trebalo je fazonirati, malo ljepše složiti. On hoće biti drukčiji, ali po mom mišljenju, malo bi je trebao skratiti. Ha, ha, ha – smješka se Anica.

– Bile su neke opomene, ali nedam se – smije se i Vladimir.

Roditelj svih topiara

Pa su zaplesali, u svom Tematskom topiary parku. Pred rastanak Vladimir nam pokazuje drvo, stablo, za koje veli da je roditelj od svih topiara! Od njega se reznice uzmu i za koju godinu budu čudo. Od njega je sve počelo. A godina mu preko 50! Eno ga nasred parka, gdje mu je i mjesto.

Moglo bi se, veli Vladimir, o topiary tehnici pričati danima, makar literature zapravo i nema. Nekad su majstori ovog posla bili povlaštena kasta, jeli skupa s vlastodršcima. Danas je sve miljama daleko od toga. No, veliko je i ovako, recimo kad Anica kaže da je figura Anđela njoj najdraža, onog kojeg je odabrala za čuvara parka. I zato ne zamjera Anica Vladi tu kuštravu bradu baš previše. On je, uostalom, njezin ‘ludi’ umjetnik. Odnosno, on je onaj za kojeg je bivši čelnik lokalne turističke zajednice s pravom kazao: »Vladimir je od onih koji imaju viziju, a što je najvažnije, on ju je i ostvario!«

Teška srca odlazimo sa zadatka, jer tematski Topiary park u Sračincu čini da, u najboljem smislu riječi, podjetinjite. U današnje doba to je neprocjenjivo.