Reći „da“ kada zapravo mislimo „ne“ mnogima je gotovo automatska reakcija. Prijatelj predloži još jedno druženje u već pretrpanom tjednu, član obitelji traži još jednu „brzu uslugu“, šef pita može li se ugurati još jedan rok…i iako se iznutra javlja otpor, odgovor često ispadne pristojno, ali neiskreno „naravno“.

Posljedica toga rijetko je osjećaj zadovoljstva; češće dolazi umor, pritisak i tiha nelagoda zbog svega što sada treba ispuniti. Upravo tu počinje problem, objašnjava socijalna radnica i stručnjakinja za odnose za Real Simple.

Foto: iStock

Zašto tako često govorimo „da“ i kad ne želimo?

U pozadini većine takvih situacija nije loša namjera, nego želja da se ne razočaraju drugi. Mnogi ljudi žele biti dostupni, korisni i pouzdani. No, pritom se vlastite potrebe često guraju u drugi plan. Strah od toga da će netko biti povrijeđen, ljut ili razočaran nerijetko je jači od unutarnjeg osjećaja da je granica već prijeđena.

Dugoročno, takvo ponašanje može narušiti osjećaj vlastitog identiteta. Kada se stalno prilagođavamo tuđim očekivanjima, a ignoriramo vlastite kapacitete, pojavljuju se tjeskoba, nezadovoljstvo i potisnuti bijes. Često je odgovor već jasan u trenutku kada pitanje dođe, ali izostanak samostalnog zauzimanja za sebe ostavlja emocionalni trag.

Cijena stalnog pristajanja

Govorenje „da“ protiv vlastite volje ima vrlo stvarne posljedice. Emocionalna iscrpljenost, osjećaj preopterećenosti i gubitak povjerenja u sebe samo su dio problema. Dugotrajan stres može dovesti do anksioznosti, kroničnog umora, napetosti u tijelu, pa čak i fizičkih simptoma poput glavobolja ili problema s probavom. Odnosi također mogu patiti: ne zato što se kaže „ne“, nego zato što se nakuplja tiha ogorčenost.

Što se mijenja kada se počne češće govoriti „ne“?

Učenje odbijanja nije trenutna promjena, nego proces. U početku može biti neugodno, popraćeno krivnjom ili strahom, no s vremenom dolazi važno otkriće: ništa se loše ne događa. Svijet se ne raspada, odnosi se ne urušavaju, a nelagoda postupno slabi.

Ključna promjena nije u tome da se sve počne odbijati, nego da se prestane automatski pristajati. Pauza prije odgovora omogućuje racionalniju procjenu — ima li stvarno prostora, energije i volje za još jednu obvezu. Takav pristup pomaže razlikovati situacije u kojima „da“ ima smisla, od onih u kojima „ne“ štiti mentalno zdravlje.

Foto: iStock

Granice poboljšavaju više područja života

Kada se „da“ počne čuvati za stvari koje su doista važne, smanjuje se razina stresa. Manje stresa znači i manji fiziološki pritisak na tijelo, što pozitivno utječe na raspoloženje, energiju i opće zdravlje. Istovremeno, odnosi postaju iskreniji jer se temelje na stvarnoj dostupnosti, a ne na osjećaju obveze.