I Hana i Franka žele postati veterinarke, Foto: Ana Križanec
Posebna su priča »njihovi« psi. Franka će bez razmišljanja reći: Pimpi, a Jelena će dodati: Lovre
povezane vijesti
Dolazak Franke i Hane u azil za pse na Viškovu »Društvo za zaštitu životinja Rijeka« uvijek izazove veselje, psi ih prepoznaju već izdaleka, dočekuju ih mahanjem repova i guranjem njuški kroz vrata bokseva.
Za djevojčice koje imaju tek jedanaest godina, azil nije samo sklonište za napuštene životinje, nego mjesto igre, odgovornosti, učenja, ali prije svega, ljubavi. Svaki njihov dolazak znači još jedno poslijepodne ispunjeno šetnjama, maženjem i osjećajem da rade nešto važno i dobro i za pse i za sebe.
U azilu trenutačno imaju oko 15 jako aktivnih volontera te još veći krug »letećih« koji dolaze kad mogu. Na volonterima počiva mnogo, a među njima su i obitelji s djecom.
– Od volontera djece, zapravo imamo dvije male volonterke Franku i Hanu, a ostalo su naši vrijedni šetači koji dolaze sa svojim mamama, kaže Merima Ferk, poznatija kao Meri, voditeljica je azila za pse na Viškovu.
Spominje mame s bebom u nosiljci i dvoje male djece, Sanju koja volonterski vodi papire i odgaja dvoje mališana te obitelji koje zimi vikendom dolaze redovito. Česta je i situacija roditelja koji dođu kao šetači s namjerom da »pas nikad neće u kuću«, a onda se zaljube i pas na kraju završi baš u toj kući.
Zašto djeca trebaju dolaziti?
– Najljepši trenutak mi je kad dođu djeca i roditelji u posjet našem azilu. Mislim da posjet azilu apsolutno od njih stvori dobrog čovjeka, veli Meri.
Djeca su najprijemčivija kad su najmanja i ako ih od početka učite da je životinja dio suživota, to im postaje normalno. Djeca koja odrastaju sa životinjama, kaže Meri, puno su zdravija, sretnija, druželjubivija i odgovornija. U današnjici usmjerenoj na ekrane, dan u azilu donosi povezanost u obitelji, s prirodom i sa životinjama.
– Tu njihovu vezu koju vi vidite kada su oni ovdje, to teško možete vidjeti u ijednom drugom okruženju, poručuje Meri.
Franka već ima ime za svoju buduću kliniku – »Happy Animals«, Foto: Ana Križanec
PRVI DOJMOVI
Franka Barić dobro se sjeća svog prvog dolaska. Bila je zima kada je na televiziji vidjela prilog o prikupljanju pokrivača za azil. S mamom Jelenom Barić i prijateljicom ponijela je nekoliko toplih pokrivala, a taj je trenutak postao početak njihove nove rutine.
– Od tada mama i ja redovito dolazimo. Prvi put nisam očekivala da će biti toliko pasa, ali bilo je lijepo, prošetali smo ih i odmah sam poželjela ponovno doći, kaže Franka. Njezin poseban štićenik postao je Doug, poznatiji kao Pimpi, kojeg uvijek iznova izvodi u šetnju, a odmah iza njega Lovre, pas koji je posebno prirastao srcu i Franki i Jeleni.
Hana Budimir je svoj put započela početkom ljeta, sama je na internetu našla podatak da u blizini postoji azil i pitala mamu Milku mogu li otići.
– Nisam ni znala da azil postoji ovdje i da se može volontirati. Kad smo prvi put došle, bilo je rano ljeto, i ubrzo smo počele dolaziti gotovo svaki dan, prisjeća se Milka Knežević.
Prvi dojam potvrdio je očekivanja: puno pasa, svatko sa svojom pričom. Hana se odmah povezala s Dallasom, pitbullom punim energije koji se rjeđe izvodi u šetnju jer ljudi često imaju predrasude prema njegovoj pasmini.
– On mi je najdraži, uvijek je sretan kad me vidi i voli se maziti, kaže djevojčica koja je nedavno izgubila svoju Belu koja je doživjela čak 17 godina. Dolasci u azil pomogli su joj da tugu pretvori u brigu i bliskost s drugim psima.
Iako su djevojčice u prvom planu, u pozadini uvijek stoje njihove mame. Jelena je nekad subotama u azil dolazila s majkom, a danas to isto čini s Frankom – tri generacije povezane ljubavlju prema životinjama. Povratak joj je, priznaje, bio emotivan: uvjeti su danas bolji nego prije petnaest godina, psi su njegovani, imaju veterinarsku skrb i zaposlenike i nekolicinu volontera koji se brinu o njima.
– Volontiranje je humano djelo koje oblikuje karakter. Franka je odmalena voljela životinje i smatram da je ovo iskustvo dragocjeno. Ovdje se uči strpljenju, razvija empatija, a vrijeme provodi na zraku i u pokretu. Ja bih rekla da je to terapija i za dijete i za životinju, govori Jelena.
Milka pak priznaje da u početku nije ni znala da se u azilu može volontirati s djetetom. Sve se promijenilo kad je pristala na Haninu molbu. Preko ljeta bile su ondje gotovo svaki dan, ali i kasnije, čim bi Milka stigla s posla, Hana bi pitala hoće li ići u azil.
Milka se prisjeća kako je jednom, iako to uopće nije planirala, nakon obavljenih kućanskih poslova sama otišla u azil dok su joj kćeri bile u školi. Zadržala se sve dok nije morala na posao, a cijeli dan ju je pratila misao koliko se dobro osjećala nakon tog boravka.
Za nju i Hanu vrijeme u azilu znači mnogo više od šetnje pasa, to su trenuci zajedničkog razgovora bez žurbe i osjećaj da zajedno čine nešto istinski dobro.
Hana Budimir i mama Milka Knežević, Foto: Ana Križanec
PIMPI I LOVRE
Djevojčice s ponosom govore o svojim svakodnevnim zadacima. Franka najviše voli šetnju: nekad jednog psa, pa ga vrati, pa drugog, ponekad i trećeg ili čak i više njih odjednom, naravno sve uz prisustvo mame Jelene. Uz šetnju, voli i trenutke kad se dijele poslastice i kad se pas zaustavi samo da primi malo pažnje i maženja. Hana, osim šetnje, pomaže i oko boksova: počisti, namjesti novu dekicu.
Uči kako pristupiti različitim naravima.
– Ima onih punih energije i onih plašljivih. S plašljivima ideš polako, bez naglih pokreta, da se ne prepadnu, kaže Hana. Od imena, uz Dallasa, spominje i Jana, psa koji je bio potišten, vjerojatno zbog svoje prošlosti. Jan je danas bolje, ali i dalje hoda sporije, pa se njemu prilagodi u šetnji.
Posebna su priča »njihovi« psi. Franka će bez razmišljanja reći: Pimpi, a Jelena će dodati: Lovre. Lovru su im volonteri ponudili upravo zato što je veći i jači i treba mu redovita aktivnost, a danas je vitkiji i veseliji, a s Frankom je izuzetno nježan. Jelena govori je, kada su došli u azil, rekla: »Dajte mi one koji se najmanje šeću« i tako su je spojili s Lovrom.
Posebni trenuci su oni kada pas pronađe svoj dom i jedno ime se posebno ističe, a to je Felice, slijepi crni pas, miran i privržen kojeg sljepoća ni u čemu nije ometala.
– On nam je bio najdraži pasu u azilu i nedavno je udomljen. No, ostali smo u kontaktu s gospođom koja ga je udomila, kaže Jelena. Hana će reći da joj je drago za svako udomljenje, jer »svi psi trebaju dom«.
A kad čekanje potraje, Franka se rastuži i podsjeća da stariji psi rjeđe dobiju priliku, pa joj je bilo posebno lijepo čuti da je jednog »starčića« Jožu od četrnaest godina, dočekala obitelj. Hana pak spominje Nou, također slijepog psa, kojega ljudi često zaobilaze: »A on je super pas, voli se maziti i jako je drag i uvijek trči od veselja. Bila bi jako sretna da mu ljudi daju priliku i vide kako je divan«.
Volontiranje je Hani učvrstilo radne navike, Foto: Ana Križanec
NAJVEĆA ŽELJAŠto im najviše treba? – Hrana, i obična i medicinska. Tablete protiv glista, buha i krpelja. Ogrlice za pse srednje veličine prema većima i radni povodci s kukicom na obje strane. Uvijek trebaju plahte, deke, tanji popluni, jastuci bez perja, tepisi i tapisoni, jer zimi njima stavljamo izolaciju na beton, ističe Meri. Najbolje je, kaže, prije doniranja nazvati, često su važnija dva-tri kilograma specifične hrane nego velika količina uobičajene. Na pitanje o budućnosti, Meri kaže ponavlja ono što je davno rekla: – Voljela bih da se dogodi dan da ja dobijem otkaz jer bi to značilo da je azil prazan i jer nema više potrebe za mojim radnim mjestom. To bi me zapravo učinilo najsretnijom u životu. A dok se to ne dogodi, želi napredak i bolje uvjete, da se što više pasa udomi i da ih je što manje ovdje, razvijanje svijesti o sterilizaciji i brizi, te da ljudi prestanu zlostavljati pse. |
MALA TERAPIJA
Zanimljivo je da su i Franka i Hana alergične, Franka na pseću dlaku, a Hana na pseću slinu. Umjesto da ih to obeshrabri, majke vjeruju da im redoviti dolasci u azil zapravo pomažu da razviju otpornost. Svaka šetnja i svaki susret sa psima postaju svojevrsna mala terapija prilikom koje stječu iskustvo i sigurnost da ih ništa ne može spriječiti u onome što vole.
Djevojčice se mijenjaju postupno, ali promjene ostaju trajne. Franka kaže da je strpljivija, osobito kad čekaju pse, a odgovornost je učila i uz vlastitog Zena koji ima puno energije. Hana kaže da je i njoj volontiranje donijelo strpljenje i veliku sreću, ali i oprez u pristupu nepoznatim psima. Obje djevojčice kažu da ih psi prepoznaju čim dođu.
Franka se sjeća da bi je slijepi Felice tražio i onda kada ga je u šetnju vodila samo njezina mama, dok je ona bila u školi. Priče iz azila brzo su se proširile i izvan njegovih ograda, u razrede, među prijatelje i učitelje, pa danas i mnogi prijatelji iz škole rado dolaze prošetati pse.
Volontiranje donosi i veliku lekciju o ljudima. Franka ne skriva ogorčenje kad govori o onima koji pse ostave u šumi, vrate ih kad »narastu previše« ili ih drže u lošim uvjetima.
– Ne znam kako ljudi mogu biti takvi, ja to ne bih napravila ni smrtnom neprijatelju, kaže Franka. Prisjeća se i da je jednom pomogla u spašavanju i udomljavanju jednog mačića. Hana sažima: ne razumije ljude koji puštaju pse po cestama.
Za Franku i Hanu nema dvojbe, svaki pas zaslužuje dom u kojem će biti voljen i siguran.
Franka zamišlja veliku kuću s dvorištem, mekanim krevetom i toplim mjestom kraj vatre gdje pas može u miru ležati. Hana pak dodaje da je najvažnije da uz igračke ima ljude koji će se brinuti o njemu, voditi ga veterinaru kad se razboli i pokazivati mu pažnju svakoga dana. Za obje djevojčice, dom za psa nije samo krov nad glavom, nego obitelj koja ga prihvaća kao svojeg.
VOLONTERI ČUVALICEZdravstvena skrb obuhvaća čipiranje pri ulasku, cijepljenja protiv zaraznih bolesti i bjesnoće, redovite preglede te sterilizaciju ili kastraciju nakon spolne zrelosti, kako propisuje zakon za pse u skloništima. A ako se pojavi sumnja na bolest, pas ide na daljnju veterinarsku obradu. Meri naglašava i primjer psa Krona, kojem je u Italiji ugrađen umjetni kuk, sa smještajem i njegom zahvat je stajao oko 10.000 eura, a Kron za nekoliko dana ide u svoj zauvijek dom. – Vjerojatno mnogi vlasnički psi ne dobiju takvu skrb. Važno je i napomenuti i pohvaliti da azil već nekoliko godina nema parvovirozu, pogubnu za štence. To pripisuju maksimalnoj razini higijene i volonterima čuvalicama: skotne mame i bebe ne borave u azilu nego idu na privremeni smještaj do cijepljenja, a nastoje da se udome prije nego se uopće vrate u azil. Volonteri čuvalice, kaže, od strašno su velike koristi i bez njih bi rad bio znatno otežan. Postupak udomljavanja je detaljan i temeljit. Posjetitelji dolaze u vrijeme predviđeno za posjetitelje, uzmu psa u šetnju i upoznavanje, a azil kroz razgovor nastoji shvatiti kako ljudi žive i koji bi pas bio najbolji za njih. Nakon toga slijedi provjera uvjeta, najčešće i fizički ulazak u dom, pa udomljavanje i ugovor. U ugovoru su obveze: dovršiti cijepljenja, a za štence obveznu sterilizaciju, odnosno kastraciju po spolnoj zrelosti, sve se to naknadno provjerava i dostavlja se pismena potvrda. Psi se ne udomljavaju na lanac niti u vanjski boks tj. pas može biti vani samo ako ima prilagođen, čvrsto ograđen prostor i pristup kući. Azil surađuje s udrugama u Njemačkoj i Austriji, a za putovanje su nužni papiri veterinarske inspekcije i provjere udomitelja. |
MOTIVACIJA I EMPATIJA
A majke? One najbolje uočavaju promjene na svojim kćerima: Milka kaže da je volontiranje Hani učvrstilo radne navike.
– Ništa joj nije teško kod kuće ako zna da poslije idemo u azil. To joj je velika motivacija, kaže Milka.
Pritom otvoreno spominje i poglede okoline: reakcije bližnjih znale su biti negativne, nisu uvijek razumjeli zašto toliko vremena provode ondje.
– Ali ljudi ne vide koliko je to za nas dobro: nas dvije prošećemo kroz šumu i razgovaramo. Bez azila, sumnjam da bismo tako redovito našle to zajedničko vrijeme. I kad imam težak dan, sve nestane kad dođem ovdje.
Jelena pak u svemu tome vidi i poruku društvu.
– Od malih nogu može činiti dobro i humano djelo, razvija se empatija i odgovornost, kad Franka šeće psa, ona je za njega odgovorna i mora ga paziti.
I kod kuće, razgovori često kreću od azila. Jelena kaže da stalno prebiru dojmove, razmišljaju koga su mogle još prošetati i planiraju sutrašnji dan. U tim planovima ima i budućnosti: i Franka i Hana žele postati veterinarke.
Franka već ima ime za svoju buduću kliniku u New Yorku »Happy Animals« i kaže da joj je odgovor došao odmah kad je učiteljica pitala čime se želi baviti. Hana bez okolišanja potvrđuje da želi isto. A obje djevojčice su se složile da će nastaviti volontirati u azilu i kad odrastu.
Kad majke zamišljaju što bi društvo moglo naučiti od djece u azilu, odgovori su jednostavni, ali veliki: naučiti doći, prošetati, upoznati, ustrajati i pomoći.
– Kad bi svaka obitelj barem povremeno dolazila u azil, svi bi psi imali priliku izaći u šetnju, a i djeca bi naučila koliko vrijedi briga o drugima, kaže Milka. Jelena podsjeća da se tu uči ljubav prema živim bićima, ali i odgovornosti i da te vrijednosti ostaju za cijeli život.
A uz sve to, kroz šetnju šumom i razgovor bez žurbe, povezuje se i obitelj.
Na kraju, upravo su obitelji poput ove najbolji dokaz da slobodno vrijeme može biti ispunjeno na najljepši mogući način – zajedno, na svježem zraku, u šetnji kroz šumu, dok čine dobro i životinjama i sebi.
MERIMA FERK: NAJLJEPŠE JE KAD SVAKI PAS IMA SVOG ČOVJEKAAzil je osnovan prije 34 godine, drugi u bivšoj Jugoslaviji, a i jedini je s kontinuitetom u radu. Prvo je bilo na maloj privatnoj parceli na Tibljašima, a ovdje je već 27 godina. U početku su boksovi bili mali i namijenjeni uzgoju fazana, a kroz godine su ih prenamijenili, povećali i prilagodili psima. Broj pasa u azilu varirao je: znalo ih je biti i po 250, a zadnjih deset godina broj se smanjuje. Danas je u azilu 84 psa, a kod čuvalica su štenci i mame te stariji, bolesni ili postoperativni psi. Do prije dvije godine sve je počivalo isključivo na volonterima. – Znalo je biti da je samo jedan volonter s preko 150 pasa, kaže Meri. Sada azil ima zaposlenike i nastoji povećati njihov broj, ali poziv volonterima ostaje otvoren. – Taman da nas je i 80, opet bi nas bilo premalo, jer je najljepše kad svaki pas ima svog čovjeka, kad se netko njemu može posvetiti, kaže. Prostor je podijeljen u nekoliko dvorišta s boksovima kako bi psi što više bili izvan boksa, zajedno, u igri i socijalizaciji. Azil je prisutan i u zajednici: organiziraju izložbu na Korzu, advent, Valentinovo, buvljak, predstavljanje štenaca i program u klubu Palach, a organiziraju i radionice u vrtićima i školama. Tako se pokušava educirati kako djecu, tako i odrasle. Aktivni su i na društvenim mrežama: na Instagramu, TikToku i Facebooku, što širi doseg i olakšava prikupljanje pomoći. Posljednjih godina sustavno podižu standard skrbi. Psi jedu isključivo hranu namijenjenu psima, prilagođenu dobi i potrebama, stoga ako netko ima zdravstveni problem, dobiva specifičnu hranu. – Puno više računa vodimo o zdravlju nego prije. Ne kažem da se prije nije marilo, ali jednostavno je bilo puno teže, jer ih je bilo i više, a manje donacija, ističe Meri i dodaje da se promijenila i svijest, dugogodišnje edukacije, radionice i prisutnost u javnosti, poput televizije, radija i novina, olakšavaju rad i pristup donacijama. |
IZAZOVINaš najveći problem je tekuća voda, koju mi još uvijek nemamo. Već godinama pokušavamo s općinama u okruženju doći do rješenja kako dovesti vodu do azila, ističe Meri. Bez vode je održavanje higijene teško: sve se toči u kante iz šterne ili spremnika i nosi na ruke, pa je temeljito pranje boksova otežano. Dovoljno je da samo zamislite kako bi prosječnoj osobi bilo živjeti u domu koju nema tekuću vodu, a kamo li azilu u kojem boravi više od 80 pasa. Privatna parcela na kojoj se nalazi azil je na području općine Viškovo, a najbliža voda dolazi iz područja grada Kastva. Općina Viškovo navodi kako je azil smješten na privatnom zemljištu izvan građevinskog područja te da vrstu priključka i tehničke uvjete definira nadležno komunalno društvo. Ističu da su spremni, kada se za to steknu uvjeti, sudjelovati u pronalaženju rješenja. Dodaju da, sukladno mogućnostima, financijski podupiru rad Društva, primjerice s 12.000 eura za projekt »Festival šapa«. Grad Kastav naglašava da, iako se azil nalazi na području Viškova, redovito pomaže kroz financiranje aktivnosti i logističku potporu prilikom organiziranja manifestacija. Navode i da u gradskom glasniku redovito objavljuju edukativne sadržaje o udomljavanju te da su spremni sudjelovati u budućim planovima u suradnji s Općinom Viškovo. O otpadu Meri govori jednako konkretno: tjedno nastane oko jedan kontejner otpada, koji košta 400 eura, a to je mjesečno oko 2.000 eura. »Nama bi jako značilo kada bi nam se barem jedan kontejner mjesečno sufinancirao. To bi umanjilo veliki trošak koji sada snosimo sami i omogućilo da više sredstava usmjerimo izravno na skrb o psima.« Infrastruktura se ipak pomiče. Do prošle godine nisu imali struju, no lani su postavili solarne panele i bateriju te osvijetlili cijeli azil i osnovne prostorije. To im omogućuje dolazak i navečer kad je potrebno. U projektu je, kaže, djelomično pomogla Općina Viškovo. Radno vrijeme prilagođava se sezoni: ljeti dvokratno, zimi jednokratno, a detalje o vremenu za volontere i posjetitelje možete pronaći na društvenim mrežama azila. Novi volonteri trebaju se za prvi dolazak najaviti kako bi dobili upute: od kratkog razgovora do vrlo praktičnih stvari, što odjenuti i što ponijeti. |
