Natalio Đangradović zvonko se, iskreno i naglas smije. Nije ova konstatacija uopće višak niti kriv početak priče o čovjeku koji radi posve posebne i posve hrvatske mirisne svijeće. I taj smijeh, naime, govori da je Natalio čovjek koji je zadovoljan i sretan onim što radi. Kako i ne bi bio kad mu posao doslovno dobro miriše, sjajno vonja, diši da je milina i taman tako da ga se odmah priupita – kako miriše Hrvatska!?

– Jedinstveno i nezaboravno! – k’o iz topa će Natalio.

Da ga nije baš ta jedinstvenost usmjerila k mirisnim svijećama, ta želja da pokaže svijetu kako Hrvatska miriše!? Čini se da smo na dobrom tragu.

– Rođen sam u Dubrovniku i odrastao sam praktički na Lokrumu. Đardin grada Dubrovnika je Lokrum i sve što je na njemu. A na njemu je botanički vrt. Konstantna je to eksplozija mirisa koja se tamo događa, pogotovo ljeti. Super je i kupanje i sve, ali obožavam imati vremena i prostora da sam šetam otokom. Tako je i došlo do ideja s Lokrumom – priča nam Natalio.

Miris Lokruma

Lokrum je, da vas ne držimo u neizvjesnosti, ona prva mirisna svijeća s njegovim potpisom i vratit ćemo joj se, dakako. No, ne bi valjalo preskočiti ono što je bilo prije i što je uvelike k Lokrumu vodilo. Sve počinje s modom.

– Sve počinje s modom, s upisom u srednju školu. Moja baka je krojačica, moja teta je krojačica i onda sam rek’o – ja ću bit’ krojač, točnije dizajner! Upisao sam krojačku školu i vrlo brzo je završio – smije se Natalio.

Što li su na to mama i teta rekli!? Kaže Natalio kako mama uopće nije bila sretna time da će joj sin biti krojač, dok je teta u startu odredila kako će Natalio praksu kod nje odraditi.

– Imao sam najteže učenje, jer ako ti je učitelj netko prisan i iz obitelji on želi da daješ tisuću posto od sebe, a ne sto. Prvo si učio šivat’ pucu (dugme op.a.) i kad si je naučio šivat’ da je teta nije mogla presjeć’ škarama, e onda je to bilo dobro sašiveno. A ako bi je uspjela iščupat ne valja, saši ponovno – smije se Natalio.

Nakon školovanja Natalio je stvarao kolekcije, izlagao na Fashion week revijama u nas, imao privatnih revija. Pamti se ona modna revija na kojoj je modelima sakrio lice, ne bi li sva pažnja bila usmjerena na odjeću.

– Ideja za nečim takvim došla je na sam dan revije. Zašto!? Zato što se ispod jednog od tih pokrivala za glavu krio muškarac, muškarac u štiklama koji mi je potvrdio da će doći na reviju tek to jutro. Do zadnjeg trena se nije znalo hoće li doći, pa sam doslovno skinuo curu iz haljine i prebacio haljinu na njega. Shvatio sam, ako sada pustim njega u štiklama, da će svi u to gledati. Zato smo sve sakrili, da bi na kraju na samom defileu svima otkrili lica – pojašnjava Natalio.

Čovjek trenutka

Nije ova epizoda nevažna, kazuje ona da je Natalio čovjek trenutka, inspiracije. Tako mu se praktički dogodilo da se jedna njegova haljina nosi na crvenom tepihu za dodjele najveće filmske nagrade na svijetu Oscar. Nosila je voditeljica Sandy Cohen što godinama s crvenog tepiha izvještava. »Kako samo čovjek dođe do toga da mu haljina bude na dodjeli Oscara«, pitamo, a Natalio se grleno smije.

– Kad sam bio dijete jedna gatara je došla do mene, pogledala me i rekla mojoj mami: »Ovaj mali ima više sreće nego pameti u životu«. Kad pogledam unatrag, shvaćam da stvarno imam sreće – smije se Natalio.

Shvatio je on da se, kako kaže, neke stvari događaju s nekim razlogom u datom trenutku.

-Tako je i s mojom inspiracijom. Ja najviše inspiracije dobivam, pogotovo je tako bilo kod mode, kroz san. Po noći se probudim, uzmem olovku i papir i doslovno nacrtam kolekciju u 20 minuta. Onda to ide na stvaranje, jer papir, realno, trpi sve, materijal baš i ne, ha, ha. Cijelo vrijeme ja nešto slažem u svojoj glavi, ali samo jedan trenutak mi treba da se sve kockice slože – veli Natalio.

Nego, ona oskarovska haljina… U najkraćem, otišao je s prijateljicom u Los Angeles na odmor….

– Došao u petak, završio u nedjelju s prijateljicom na tulumu, pa nadobudno tamo rekao da mogu napraviti haljinu bolju od Diora – smije se Natalio.

Jedina je nevolja bila ta što je od te nedjelje i tuluma do dodjele Oscara bilo ravno tjedan dana.

– Umjesto odmora, ja sam šest dana na bazenu, ispod suncobrana, na ležaljci šivao dok se moje društvo kupalo. Ali uspio sam i dokazao sebi da mogu. Poslije dodjele ostao sam još dva tjedna u LA-u na pravom godišnjem odmoru – kazuje Natalio.

Premda je malo boljih referenci u svijetu mode od te da vam je haljina Oscare vidjela, Natalio je odradio još dvije revije koda nas doma i shvatio da to nije ono što ga najviše usrećuje.

– A volim raditi posao koji me najviše usrećuje jer smatram da ću tad dati sto posto sebe i da mi to više neće biti samo posao, već igra i zadovoljstvo. Kad ti je posao igra i zadovoljstvo onda imaš sve – pojašnjava Natalio.

Potraga je kratko trajala. Mirisi su, lijepi i ugodni, njega privlačili oduvijek. Da to bude i posao kriv je, dakako, Lokrum i njegova ljubav prema šetnji Lokrumom!

– Živio sam tad u New Yorku, došao u Dubrovnik preko ljeta na godišnji, pa sam na odlasku iz Dubrovnika kupio svijeću koja je kao mirisala na Dubrovnik. Na njoj je i pisalo, onako turistički – Dubrovnik. Došao sam doma i nadobudno je upalio navečer vjerujući da će sada moj grad biti tu kad je upalim. Ta svijeće apsolutno nije bila ni blizu mog očekivanja – prisjeća se Natalio.

Odlučio je stoga svijeću koja miriše na dom napraviti sam.

– Rekao sam sebi: mogu ja to bolje, Google će mi reći kako se napravi svijeća. Preliješ, zaliješ, nešto ću već napravit’. Google zna sve. Koji veliki zez! Nakon pokušaja, pokušaja i pokušaja, nakon što sam skoro sebi zapalio kuhinju, shvatio sam da to ipak ne ide bez izobrazbe. Na Youtubeu se može naći svačega, na Googleu ima svega i svačega, ali ako stvarno ne kužiš što radiš jednostavno bacaš novce i to nije ni ‘k’ od kvalitete. Shvatio sam da moram dobro sve izučiti i krenuti od nule.

Trajalo je devet mjeseci taman da me prijatelji zezaju: »Zašto devet mjeseci!? Što si rodio!?« Ha, ha. Ali devet mjeseci je trajalo dok nisam dobio miris Lokruma koji sam htio. I kad god upalim doma tu svijeću ona me vrati u šetnju gradom – priča nam Natalio.

Milijun kombinacija

Tako je počelo te 2017. godine, sa svijećom što miriše na Lokrum i zove se Lokrum. Postade Natalio u čas olfaktivni dizajner.
– Tako su me prozvali – smije se Natalio.

Ma, novinaru se čini da ima smisla taj naziv, da, baš kao da se radi o kreacijama za modnu pistu, Natalio ima u glavi sastav željenog mirisa i samo mu treba neki laboratorij da ih sve spoji u mirisnu svijeću.

– Ne ide to baš tako jednostavno. Ja obožavam mirise, ali nisam prije znao kako se to radi, kako ih se spaja. Imao sam i upalu nosnice, jer nisam uopće znao kako se to koristi – priča Natalio.

– Znači, može se s mirisima i pretjerat’ – pitamo.

– Naravno da se može pretjerat’, uvijek se može pretjerati. Ja sam stao na vrijeme. Ali mirisi… Meni je, primjerice, najnormalnije bilo da je miris limuna miris limuna. Ali miris limuna nije samo miris limuna. Koji miris limuna!? Hoćeš li da je miris koščice, miris mesa, miris kože, stabljika, lik… – pojašnjava Natalio.

Jasno je i laiku da je tu kombinacija mali milijun.

– U ovom svijećama, njih pet za sada, su 82 vrste mirisa. I onda se to sklapa kad se svijeće rade – veli Natalio.

Jasno je sada laiku i da sve to mora poprilično koštati.

– Jako košta. Ljudi kažu, svijeće, to je nešto što izgori. Da, ali trebaš i vremena, i volje, i želje da to napraviš – ističe Natalio.
Svijeće su, veli, napravljene sa sojinim i kokosovim voskom, što je za sada uz pčelinji vosak najkvalitetniji vosak koji postoji i koji se na tržištu može naći. Natalio pri tom ističe kako mu je jako bitno da se radi o 100 posto prirodnom materijalu. Tu su kutije rađene od čvrstog kartona, fitilji od stopostotnog pamuka… Ali tu su na kutiji, poput kakve legitimacije, i brojčice neke!? Smije se na to Natalio, kaže: »E, sada se vraćamo na početak!«

– Za svako putovanje čovjek treba putokaz. Moje društvo bi svake godine uzelo brod pa bi se za plovidbe spominjale koordinate nekakve, taman da pitam: »Što vi ljudi pričate!?« Onda sam 2017. godine morao sam utipkavati te koordinate kad smo išli do jednog od otoka. Tada sam shvatio da mora biti otok, a ne recimo grad, i zato se svijeće zovu po otocima i imaju mirise otoka. A kako za svaki otok trebaš koordinate da do njega stigneš, zato su brojčice, koordinate na kutiji – pojašnjava Natalio.

Muškarci i svijeće

Pet svijeća, pet zemljopisnih dužina i širina koje vode do: Lokruma, Brijuna, Raba, Hvara i Visa! Zašto baš tih pet otoka?

– Vrlo jednostavno. Na Lokrumu sam odrastao. Brijuni su jedno od najljepših mjesta u Hrvatskoj. Hvar!? Logično je, tu sve, to ne treba objašnjavati. Na Rab me jako vuče moda. Tamo je bio Fashion week Rab, tamo sam izlagao i proveo predivnih pet dana. Vratio sam se Rabu 2018. i shvatio da je to jako lijepa priča. Vis, zadnja svijeća, dogodila se iz čiste ljubavi, totalno prirodno, totalno neplanski – veli Natalio.
Zanimljivo je da Natalio ne igra na prvu loptu, ne spaja u svijeći mirise za koje bi se možda očekivalo da su unutra.

– Svaki miris je moja vizija i moje sjećanje pojedinog otoka. U svijeći Hvar tako nema lavande po kojoj je Hvar poznat. Ima sandalovine, duhana, cedra, ali nema lavande. U »Visu« ima limuna zato jer je Vis pun limuna, ali ima i morskih algi, i cedra, i pačulija, ima čak i vanilije unutra. U svijeći Rab su apsolutno cvjetne note, u »Lokrumu« jako puno kože, sandalovine, dima, tabaka, hrasta. U »Brijunima« cvjetna nota s drvom. Sve je to onako kako ja doživljavam pojedini otok – ističe Natalio.

To sada traži pitanje koliko su njegovi Dubrovčani zadovoljni mirisom Lokruma. Odgovor leži u činjenici da se u Dubrovniku svijeće Lokrum najviše kupuje.

– Najprodavanija svijeća je inače Brijuni, zato što je unisex svijeća i muškarci i žene je obožavaju. Lokrum i Hvar su muževnije svijeće, a Vis je najnovija i ona je više citrusna, ponovno unisex – priča Natalio.

Uči se novinar, očito, svemu u hodu. Sad mu je već posve jasno da muškarci možda i češće kupuju i po kući pale svijeće negoli žene.
– Ne bi vjerovali, ali tako je. Koliko god javno govorili što će meni svijeće, jako puno muževa kupuje svijeće svojim suprugama iz čisto sebičnog razloga- da i njima miriše. Ne biraju svijeće po tome što supruga voli, nego što on voli. Muškarci su jako veliki kupci i vole takve stvari – kaže Natalio.

I na čudi to, jer priznati se mora da uopće ne bi bilo loše mirisati onako kako recimo Hvar miriše. No, u izradu parfema se Natalio ne kani dati.

– Za sada ne. Moj cilj je da se Natalio svijeće prošire na Natalio Home, pa da se napravi cijela kolekcija za dom. Sljedeća stvar koja se radi i koja će uskoro na vidjelo su refuseri, mirisni štapići u četiri različite veličine, i nakon toga ćemo se vjerojatno prebaciti na kozmetiku, posteljinu i ostalo za dom – najavljuje Natalio.

Četiri veličine

Pet je svijeća, za sada, a nude se u četiri veličine. Najveća je ona teška čak 24 kilograma koju Natalio po narudžbi radi zajedno s klijentom. Spajaju se mirisi koje klijent želi, što je čini jedinstvenom.

Ono bitno je da se takva svijeća po korištenju ne baca, već se posuda u kojoj je svijeća vraća na obnavljanje i čišćenje pa se radi refil i praktički se posve obnovljena vraća kupcu. Zanimljivo je i to da je sve tu koliko kemija – jer bez kemije se ništa spojiti ne bi dalo – toliko i matematika.

Zna se koja veličina svijeće pokriva mirisom koliku kvadraturu, zna se koliko sati koja svijeća traje pa tako ona za dom u najboljim uvjetima daje sjajan miris do 70 sati. Zna se i koje su za spavaću sobu, a koje za dnevnu, koje opuštaju pred san, koje su za lagano buđenje.

Pitamo Natalija i koji je sljedeći otok na redu. Smješka se on, veli ‘samo polako’. Kazuje tek da će se sve vidjeti vjerojatno oko Božića. Inače, priznat će Natalio da je u tih devet mjeseci ‘rađanja’ Lokruma bilo i trenutaka kad je umalo odustao. Najteže je, kaže, bilo napraviti savršenu recepturu.

– Za sve nam treba dobar recept, i kad pečemo kolač treba nam dobar recept, pa nam tako treba i za svijeće. Tražio sam dugo da to bude sve ono što sam vidio i osjetio – priznaje Natalio.

Ono dobro jest da je nakon Lokruma sve bilo lakše. Evo Vis je, kaže, nastao u treptaju oka.

-Treba ti dobra vaga, kapaljke, puno one kemije iz koje sam imao jedan u školi – smije se Natalio.

Lako moguće da danas i taj njegov profesor kemije kupuje njegove svijeće. Uostalom, kako kaže Natalio, sa svijećom možeš oduševiti i stariju osobu, i najmlađu, i onu srednjih godina, muškarce i žene, sve.

– Jer većina nas voli mirise i mirisi nam bude uspomene. Tako je uostalom i došlo do mojih svijeća, kroz uspomene na sama događanja u mojoj prošlosti. Tako je kod svih nas – ne dvoji Natalio.

Uspomene….Eh, da je moguće svijećom prizvat i vonj pršuta recimo, kruha ispod peke, usudi se reći nižepotpisani. Smije se na to Natalio. Kaže, nije baš da uživa u kuhanju, ali zato obožava miris kuhinje i samog procesa kuhanja.

– Znam sve odradit’, ali ja hranu ne kušam, ja je pomirišem i točno znam ima li dovoljno soli ili nema, začina ovog ili onog. Rajčica…Logično je da je uzmem u ruke i pomirišem da vidim je li savršena kao što izgleda. Ako miriše prirodno, to je – to – kaže Natalio.

– Znači, ako se sudari miris kuhinje i vaše svijeće, svijeće će odnijet’ mirisnu pobjedu – pitamo.

– Uvijek! – rezolutno će Natalio, prije nego se i opet zvonko nasmijao kako i doliči čovjeku čiji posao doslovno sjajno miriše i budi neke dobre uspomene.