Imao sam najljepši posao na svijetu. A ako on to kojim slučajem i nije bio, bio je najbolji posao za mene, posao za koji slobodno mogu reći da je bio skrojen baš po mojoj mjeri! Tim nam je riječima svoju 55 godina dugu karijeru u samo nekoliko riječi sažeo Josip Petršorić, dubašljanski Merikan koji se samo koji dan pred naš razgovor, za sad drži trajno, vratio svojoj rodnoj grudi, u Sveti Anton, malo mjesto u susjedstvu Malinske.

Danas 78-godišnjak, Petršorić je u više no zasluženu mirovinu otišao nakon punih pet i pol desetljeća dugoga rada na mjestu barmena u kultnom njujorškom restoranu Sardi’s – mjestu koje sad već gotovo cijelo stoljeće slovi za “it” mjesto Broadwayja.

Strateški pozicioniran u okružju tridesetak brodvejskih kazališnih kuća, spomenuti je restoran zajedno sa svojim barom već tridesetih godina prošloga stoljeća postao glavnim i nezaobilaznim okupljalištem glumaca, onih najvećih zvijezda, onih koji se to tek nadaju postati, ali i režisera, scenarista i producenata, jednako kao i uglednih biznismena, liječnika, pravnika…

Osim kao okupljalište zvijezda, Sardi’s je oduvijek bio i mjesto u koje su, zajedno s glumačkim imenima kao što su Elizabeth Taylor, Liza Minnelli, Paul Newman, Jack Lemmon ili pak Richard Burton, u interakciju ulazili i ondje uvijek prisutni i brojni “obični” posjetitelji, nerijetko i turisti željni makar onog usputnoga “očešavanja” o nekog ondje redovno prisutnoga superstara kakvi su u Sardi’su gotovo svakodnevno provodili sate prije, kao i sate nakon kazališnih predstava u kojima su glumili, ili koje su sami tek došli pogledati.

Foto: Privatna arhiva

Njujorška institucija

Josip Petršorić, svojim Dubašljanima poznat kako Pipe Rošov, a klijentima Sardi’sova bara kao barmen Joe, u tom je i takvom ambijentu odradio cijeli svoj radni vijek, i to na način da je naposljetku i sam izrastao u svojevrsnu znamenitost tog restorana, Broadwaya, ali i New Yorka.

Njegovo suvereno vladanje šankom, znalačko mješanje koktela i majstorsko dirigiranje “živim organizmom” bara u kojemu se u nekim trenucima znalo okupiti i do tristotinjak, dobrim djelom “posebnih” gostiju, Joa je učinilo njujorškom institucijom, nezaobilaznom “must see” sastavnicom obilaska tog grada i razgleda Sardi’sa čijim je na neki način i sam postao zaštitnim znakom.

U kolikoj je mjeri tamošnji barmen Joe postao sinonimom za to kultno okupljalište pripadnika showbizz scene govori i činjenica da je, kad je prije petnaestak dana ondje odradio posljednji radni dan, o Petršorićevu odlasku u mirovinu članak na tri stranice objavio ugledni New York Times.

Osim o pisanju spomenute novine, guglanje Petršorićeva imena otkrit će i da je o njegovome umirovljenju posljednjih tjedana izvještavala sva sila ostalih medija, američkih dnevnih novina, ali i brojne televizijske kuće poput CBS-a, Fox Newsa kao i brojnih kabelskih kanala koji su penzioniranju svima poznatoga “barmena Joea” redom posvetili priloge u svojim vijestima.

– Da, čini mi se da sam u zadnjim danima svoje karijere i sam na neki način postao celebrity, kaže nam Josip Petršorić uz smiješak, na za ovdašnje iseljenike tako tipičnom “dubašljansko-merikanskom” jezičnome miksu.

Sa sjajem u očima kojim jasno pokazuje da su emocije još tu, svježe i jake kao što su bile posljednjih dana njegove duge i uspješne karijere, novopečeni nam krčki penzioner opisuje iznenađenje koje je doživio kad su vlasnici i zaposlenici tog uglednoga restorana, zajedno s brojnim redovnim gostima njegova bara, velikim oproštajnim partijem njihovome Joeu pokazali što je i koliko značio tom mjestu, poželivši mu pritom dug, miran i lijep nastavak života.

Na prvoj liniji šanka

A njega je ovaj, zajedno sa svojom dugogodišnjom partnericom, odlučio provesti na svome rodnom otoku Krku.

– A s Krka sam otišao kao mladac 1968., odmah nakon što sam dobio mogućnost izraditi putovnicu koja mi je omogućila emigriranje. U New Yorku su već otprije bila moja starija braća, uključujući i Mikea koji je radio u Sardi’su kao šef sale.

Naravno da mi je on pomogao da u tom restoranu dobijem posao, zajedno s brojnim našim, krčkim iseljenicima i Talijanima kojih je, s obzirom na to da je i sam gazda, Vincent Sardi bio Talijan, ondje bilo najviše.

Talijani su nas otočane oduvijek prihvaćali kao svoje i uistinu sam se brzo i lijepo uklopio u radnu okolinu, radeći naravno u početku one najbazičnije poslove pomoćnog barmena.

Puneći čaše i miješajući koktele koje su konobari talijanskog porijekla nosili gostima, stjecao sam vještine, znanja i iskustva pa me je, koju godinu kasnije, primijetivši da se dobro snalazim s povjerenim mi zadaćama, gazda odlučio “baciti na prvu liniju”, staviti me za bar.

Kao danas se sjećam koliko sam bio prestrašen zbog te njegove nakane, najviše zbog toga što se, iako sam već tad donekle vladao engleskim jezikom, još uvijek nisam osjećao dovoljno sigurnim biti u poziciji da s gostom moram povesti razgovor. Moja opravdanja da mi engleski nije dovoljno dobar, Sardi Jr. nije htio niti čuti pa kad sam 1972. stao iza bara kao “punokrvni barmen” i počeo raditi ono što se od mene očekivalo, pokazalo se da se u tome odlično snalazim, govori nam nadalje naš sugovornik.

– Ma meni je to bio gušt, bilo je to posebno mjesto s posebnom atmosferom, fino okupljalište finih i redom posebnih ljudi, među kojima i zvijezda. Iako sam bio svjestan činjenice da su mnogi među ljudima koje poslužujem velike zvijede, meni to nikad nije bilo previše bitno.

Za mene je svaki klijent bio kralj, bio on poznat ili ne i svakome sam poklanjao jednaku pažnju i tretman. Od silnih glumačkih veličina koje su bile moji gosti zaprvo sam na neki način “otupio” na njih jer sam svakodnevno bio njima okružen, a u svoj sili novih imena koja se u svijetu glume stalno pojavljuju više nisam mogao niti znao popratiti tko je tko, tko je zvijezda a tko nije. Ja sam samo poznavao svoje klijente, svoje goste, pa čak i onda kad nisam znao kako se tko od njih zove, uvijek sam za one koji su nam se vraćali znao – što piju.

Nerijetko sam neke od njih znao oduševiti kad bi se vratili nakon višemjesečnog izbivanja i kad bih im, nakon što bi me pogledali želeći me dozvati, poslužio njihovo piće. U takvim su okolnostima znale “pasti” i velike napojnice od kojih svi koji se bave ugostiteljstvom, tako i u Sardi’su žive, kaže nam Petršorić.

Primjećuje da je upravo kultura davanja napojnica jedna od bitnijih razlika koje primjećuje kako između američke i europske tako i između američke i hrvatske ugostiteljske svakodnevice.

– Ja tako, ako neću ostaviti “tip” od 20 posto, niti ne naručujem u nekom baru ili restoranu. Tako se osjećam i tako držim da mora biti, posebice kad se i sam u nekom baru osjetim onako kako sam uvijek nastojao da se moji gosti osjećaju, dok ih poslužujem, govori nam nadalje razgovorljivi Petršorić.

Josip Joe Petršorić tijekom svog posljednjeg radog dana

Restoran Sardi’s

Koktel mašina

Prisjeća se da su u 70-im i 80-im godinama svi pili koktele.

– Piva, a posebice vina, za razliku od današnjih, u to vrijeme u restoranima i barovima gotovo pa u pravilu i nisu bila baš nešto. Zbog toga su svi, ili gotovo svi, pili koktele koje je trebalo smiješati.

Vodka-martini, gin-martini, cosmopolitan, manhattan, grasshopper, espresso-martini… kokteli su koje sam miješao “sto na sat”, nekad i po dvije tisuće doza u jednom danu. A takav intenzitet rada čovjeka učini strojem za barom, mašinom koja “šejka” i “stira” gotovo sa zatvorenim očima.

Sve sam to u brzini i točnosti, koja se tražila i podrazumijevala, naučio raditi bez korištenja bilo kakvih dozatora, nalijevajući pića direktno iz boce u čašu ili šejker. A k svemu tome, ja sam u tom poslu istinski uživao. Baš onako, guštao, nastavlja naš sugovornik.

– Miješajući tako sve te silne koktele, trudio sam se učiniti ih najboljima što mogu biti pa sam nerijetko, kušajući slamčicom miks koji sam pripremio, tražio načine kako ih učiniti boljima.

Nevjerojatno je koliko neke koktele može promijeniti i poboljšati samo jedan uštrcak Cointreua ili “squeez” limete. Isto tako, iskustvo kao i nepce kojim sam testirao svoje koktele pokazalo mi je da je primjerice espresso-martini, koji je nekad bio jako popularan, neusporedivo bolji koristite li kao bazu obični espresso koji je malo odstajao.

To su finese koje su s vremenom počeli cijeniti i gosti među kojima su mnogi upravo moje “recepture” ocjenjivali najboljima, kaže nam govoreći sa žarom koji pokazuje u kolikoj je mjeri živio svoj posao Joe Petršorić, sipajući iz rukava recept za baš svaki koktel kojeg se možete sjetiti.

I nije samo miješanje pića bilo ono nešto što ga je učinilo stupom Sardi’s bara. Barmen Joe je, svjedoče to impresije njegovih kolega i gostiju tog restorana, nenadmašan desetljećima bio (i ostao) i u načinu ophođenja prema gostima, a još više i “hendlanja” gužve koja je povremeno nastajala, posebice u vrijeme ručka i večere, kao i u minutama prije početka neke predstave u nekom od susjednih kazališta.

S obzirom na specifičnost pozicije na kojoj se restoran nalazi, i bar koji je njegov sastavni dio, uvelike je radio u režimu ogromnih dnevnih oscilacija prometa, gužvi koje bi nastajale kad bi se čekalo na početak neke predstave, kao i one koja bi nastajala kad bi svi iz kazališta izašli, i onih mirnih perioda između toga.

– Kad u 10 minuta do 20 sati imaš šezdesetak otvorenih računa, a znaš da će u 20 sati kad predstava počinje svi htjeti izjuriti iz bara put kazališta, moraš za to biti spreman, kaže Petršorić otkrivajući da je tajna njegova uspješnog rada uvijek bila u njegovoj sposobnosti da najbolje radi upravo kad je pod najvećim presingom.

Znati se pripremiti za gužvu i svaku slobodnu sekundu iskoristiti za onu u kojoj će se od tebe očekivati da obaviš deset stvari istovremeno nešto je što se stječe s vremenom, a ja sam se u tome izvještio do krajnjih granica.

Dio klijenata ondje svoje troškove plaća stavljajući ih na otvoreni račun, a kakvih smo ondje znali voditi i do petstotinjak pa je i u tom smislu trabalo zadržati pažnju i koncentraciju kako ne bi došlo do greške u trenucima kad svi odjednom “bježe” iz lokala, vičući ti da im “staviš na njihov račun”!

Ne tako davno upravo mi je na toj mojoj sposobnosti multitaskinga divljenje izrazio glumac Mathew Broderick s kojim sam baš dobar i koji je nerijetko iz prikrajka znao pratiti takve moje “trenutke” u onim najhektičnijim situacijama.

Poklon koji su mu darovale kolege prikazuje koliko je radni vijek Petršorića bio dulji čak i od onih najdugovječnijih brodvejskih

Profesionalna distanca

Na pitanje s kime je u takvom ozračju uspostavio najprisniji kontakt ili čak prijateljstvo, Petršorić odgovara da je, kao prvo, uvijek i sa svima nastojao zadržati profesionalnu distancu.

– Nikad nisam trčao za nikim, jer to na mjestu na kojem sam radio ne bi bilo niti pristojno. A isto sam uvijek, istina suptilno i odmjereno, nastojao tražiti i od brojnih gostiju koji su ondje dolazili samo kako bi vidjeli ili upoznali koju zvijezdu.

Uvijek sam morao paziti da netko nekog ne inkomodira, da ne zadire u nečiju privatnost i u tome sam uspijevao. Sam sam na neki način najviše uživao u društvu velikog Jacka Lemmona koji je bio tako jednostavan, topao i pristupačan, “down to earth” čovjek.

S njime je uvijek bio gušt poćakulati. Za šankom je znao sjediti i Paul Newman koji je dijelio ljubav prema automobilskim utrkama s mojim gazdom Sardijem, ali i koji je uvijek bio izrazito tih, miran i nenametljiv. Bilo je mnogih zvijezda i s mnogima sam vodio razgovore, ali sam sa svima ostajao i diskretan. U svakom slučaju, kad ste stalno okruženi takvim ljudima prestanete ih doživljavati kao velike zvijezde već ih tretirate kao svoje uvijek dobrodošle goste, a što naravno i svima njima najviše odgovara, kaže Joe.

Na pitanje je li u proteklih 55 godina ikad pomislio potražiti neki drugi posao, Petršorić decidirano kaže – ne.

– Nikad! Meni je ondje jednostavno bilo savršeno, odličan posao na odličnome mjestu, pristojna plaća, odlične gazde i još bolji klijenti, i to je – to. Ča vam više treba? Najveći mi je problem bilo kad se nije radilo, kao kad je 1990. bar kratkotrajno bio zatvoren zbog bankrota, koji je na sreću vrlo brzo “saniran”, ili proteklih godina, kad je bar čak 22 mjeseca bio van pogona zbog COVID-19. E, to je bila patnja, kaže Petršorić.

Naglašava da je unatoč činjenici da je sve vrijeme zatvorenosti bara bio uredno plaćan, njemu to bio uistinu težak period.

– Teško mi je padalo ne delat, ne bit u tom šušuru i okruženju koje mi je označilo cijeli život, kaže.

U tom vremenu prisilnoga pauziranja ipak se pripremio za mirovinu, u koju je službeno krenuo s četvrtim danom kolovoza.

– Svemu dođe kraj pa je tako došao i mojoj barmenskoj karijeri, kaže priznajući nam da je velikom radošću sa svojom životnom družicom sad preselio na Krk.

– Život u Svetom Antonu, mojem rodnom mjestu, naravno, potpuno je drugačiji u odnosu na svakodnevicu koju sam živio u New Yorku, ali sve ima svojih draži. Moram reći da i ovdje uživam. Tu sam došao i zbog svojih prijatelja, ljudi koji mi mnogo znače i u čijem društvu planiram proživjeti ove stare dane. Doma je doma i nigdje vam ne može biti kao ondje gdje si rođen, nastavlja Petršorić.

Za svoga života u SAD-u s rodnim krajem bio je i ostao čvrsto povezan.

– Ne samo da sam ljeti dolazio na svoj Krk, ja sam i u Americi bio u stalnom kontaku s našim bodulskim iseljenicima, u društvu svojih Dubašljana, ali i iseljenika s cijelog otoka koji su ondje odlično organizirani unutar svojih iseljeničkih klubova i društava. Jedni smo drugima uvijek bili podrška, držimo se skupa i to nas sve čini povezanima i s našim rodnim krajem, nastavlja Petršorić koji je, osim neizbrisvog traga u Sardi’su, u SAD-u “ostavio” i svoja dva sina, kao i troje unučadi na koje je sve iznimno ponosan!