I did it! We did it! U Nacionalnom parku Mercantour prvi smo put bili 2013. godine, kada sam nakon pet godina pokušaja napokon bila trudna. Danas znam Jadranu reći kako je on tamo već bio. Željela sam se vratiti.

Tamo smo bili sretni. I danas smo. Tako počinje status na Facebooku kojim je Riječanka Diana Kuiš svojim prijateljima ukratko objasnila zašto se odlučila sudjelovati na trail utrci Nice Côte d’Azur by UTMB od 100 milja.

I završiti je za 38 sati, pritom biti druga u kategoriji 50+ i 16. žena ukupno. Dianin uspjeh tim je veći što je jedna od ukupno 566 finišera koji su utrku završili, dok njih 391 u tome nije uspjelo.

A nakon utrke priznaje da je ne bole noge i kukovi nego je najviše bole iritacije od ruksaka i grudnjaka. O kakvom je trail izazovu riječ, najbolje govore brojke: 165 kilometara, 8900 metara uspona i čak 10.000 metara spusta.

Počeci, djeca, koljeno

Na takvu se utrku ne ide bez ozbiljnih priprema.

– Jednostavno ne ide bez potpunog fokusa. Misliš na svaki korak, unos hrane, pića, raspored snage s obzirom na to što te čeka, što sve moraš obaviti na idućoj okrjepi, i to je to. Nema dnevnih problema i »real lifea«, govori na početku našeg razgovora Diana, inače članica Atletskog kluba Rika iz Kastva.

Ja sam finisher! Na cilju u Nici

Krenimo od početka.

– Trčala sam još kad sam bila u višim razredima osnovne škole. To je bilo povremeno i nije bilo konzistentno. Jednako je bilo i tijekom srednje škole, a tijekom studija trčanje se intenziviralo.

U to vrijeme otkrila sam pustolovne utrke. To su bili sami počeci takvih utrka u Hrvatskoj, dok su još Elvir Sulić i Darija Bastjančić na njima sudjelovali kao pioniri tog sporta. I to mi se svidjelo, a isto mi se sviđa i danas.

No, budući da sam studirala brodogradnju, shvatila sam da, ako se intenzivno posvetim treninzima, nikad neću završiti fakultet. Pripreme za takvu utrku sam ostavila po strani jer uz njih nikad ne bih završila fakultet koji je bio prioritet u mom sustavu vrijednosti.

Kad sam došla u Rijeku, počela sam se baviti windsurfom i redovito izlaske sunca dočekivala na moru na Preluku. Kako sam radila s Elenom Gržinić, a ona i njezin partner Alen Paliska u to su vrijeme organizirali IstraTrek, pozvala me da to probam jer je znala da je to baš za mene. I bilo je.

Prvo sam otišla na utrku na najkraću dionicu pa već idući vikend s Elenom odradila onu nešto dulju od 30 kilometara. Tada sam odlučila da bih htjela malo i trenirati kako bih bila u boljoj formi.

Trenirala sam uz Adidas MyCoach aplikaciju i u to vrijeme sam trčala, surfala, vozila bicikl… Sve dok nisam ostala trudna. I sve sam smanjila. Pa je došlo i drugo dijete, a kada je mlađi napunio tri godine, javila sam se mom prvom treneru Darku Mršniku i krenula ponovo s ozbiljnim treninzima, s čovjekom, a ne aplikacijom. Od 2021. radim s Pavlom Kruljcem, kaže.

Diana Kuiš

Zanimalo nas je kako Diana usklađuje sve svoje obaveze, budući da ultratrail zahtijeva i puno treninga.

– Radim za multinacionalnu tvrtku Subsea7 koja pruža usluge podmorskog inženjeringa i gradnje za potrebe offshore energetskog sektora. Moj ured se nalazi u Parizu, ali ja radim od kuće, s tim da mi je obaveza pet dana svakog mjeseca raditi u matičnom uredu.

U Parizu nemam brdo pa treniram po parkovima, uz Seinu, a imam i jedan park brdašcem koje koristim za šprintanje u brdo. Kada sam u Rijeci, treniram uglavnom na Velom vrhu, što mi je najbliže kući, pa od tamo trčim u svim smjerovima.

Za ovu utrku najviše sam se pripremala na Hahliću. Trčala bih uzbrdo s ruksakom punim pet litara vode koje bih onda za dolje ispraznila. Pavle me naučio kako trčati da štedim koljeno, koje je zapravo bilo moj najveći problem uoči i tijekom utrke, objašnjava Diana, koja dva tjedna pred samu utrku nije bila sigurna hoće li uopće startati.

Rascjep meniskusa

Zanimljiva je pozadina zbog koje je Diana odabrala upravo ovu utrku od 100 milja.

– Vraćam se u prošlost. Nakon pet godina pokušaja napokon sam ostala trudna s mojim prvim sinom. Nakon što je prošlo kritičnih osam tjedana, suprug Darko i ja odlazimo na 18 dana u Francusku.

Prošli smo Chamonix, pa prema jugu Provanse, pa na more gdje smo surfali, pa smo obilazili mjesta gdje je Van Gogh naslikao svoja najpoznatija djela, i onda je red došao na Nacionalni park Mercantour.

To je bilo predivno. Puno je lijepih planina, ali ovo je na mene ostavilo poseban dojam. Te stijene su drugačije. I onda je prošlo puno godina, dogodio se bum traila, otrčala sam puno utrka u okolici i gledala sam što bih mogla po svijetu odraditi i tako sam vidjela Mercantour i rekla da bih se voljela tamo vratiti. Ali ako se tamo želim vratiti, moram trčati 100 milja jer ostale utrke ne prolaze najljepšim područjem, prisjeća se Diana.

Na sudjelovanje se odlučila na proljeće ove godine. Kontaktirala je trenera Pavla i pitala stigne li se spremiti. Kada je on dao zeleno svjetlo, pripreme su krenule.

Diana s trenerom Pavlom Kruljcem

– Više ne volim zimi trenirati. Dani su kratki, sivi, a imam puno posla, tako da bih morala trenirati kada padne mrak, a to mi nije gušt. Da bi se pripremala za ovako veliku utrku, mora ti biti gušt trenirati.

Ako ti nije gušt, onda nema smisla. Zato obožavam trenirati u proljeće, kad su dugi dani i sve je zeleno, ali sad nisam bila u formi, mučila sam se. Onda je došlo ljeto i ljetni pakao od vrućina, a cijelo vrijeme koljeno boli.

Pokušala sam s PRF-om, prirodnom metodom obnavljanja tkiva koja koristi koncentrat iz vlastite krvi za ubrzanje zacjeljivanja, i to dva puta, ali ništa. Na kraju sam ponovila magnetsku rezonancu i dijagnoza – radijalni rascjep meniskusa.

Pavle mi je slagao i pokazivao vježbe, trudio se da me maksimalno pripremi u danoj situaciji. Vježbala sam najkvalitetnije moguće, da mi muskulatura podrži pokrete i umanji bol.

Vozila sam bicikl da poštedim koljeno, ali tako se ne može pripremiti za 100 milja. Ipak sam odlučila napraviti trening na Učki od 40 kilometara u položaju koji mi je Pavle pokazao.

Koljeno nije boljelo i tu počinjem vjerovati kako ipak mogu. Još jedno punjenje hijaluronom i za svoje koljeno više nisam mogla ništa učiniti. Utrku sam odradila sa zatejpanim koljenom, priznala je Diana kojoj ovo nije najduža dionica koju je odradila.

– Dulja od toga zapravo je bila utrka Adventure Race Croatia, održana 2024. godine, kada sam s timom prešla ukupno 550 kilometara. To je orijentacijska utrka na kojoj se udaljenosti prelaze kombinacijom bicikla, trekinga i kajaka.

Utrka je timska gdje u četveročlanom timu i jedan član tima mora biti žena. U planu je da se ponovo prijavimo iduće godine kada će se u Hrvatskoj održati svjetsko prvenstvo.

Spavanje na trailu

Da bi se uspješno odradila ultra trail dionica, uz fizičke pripreme potreban je i plan kojeg se trkači moraju držati.

– Naravno da postoji plan. Trudim ga se držati onoliko koliko je plan realan. Ovaj put prvih 70 kilometara sve je bilo prema planu, a nakon toga sam morala slušati koljeno, a ne plan. Realno, mislim da nisam imala dovoljno odrađenih treninga da bih se držala plana, kritična je Diana i nastavlja:

– Uza sve svoje obaveze jednostavno nemam vremena trenirati koliko je potrebno da bih bila u potpunosti zadovoljna, a zbog ozljede mjesec dana pred utrku nisam mogla odraditi najvažnije treninge. Bio je plan odraditi utrku za 33 sata, ali i ovo je odlično, prezadovoljna sam, dodaje Diana i otkriva što je nosi na dugim utrkama.

S trkačkom partnericom Lolom / Foto AK Rika

– Na kraćim utrkama ne vidiš onaj najatraktivniji dio. Zato sam počela trčati sve dulje utrke, da bih vidjela više. Nosi me cilj, ali ne onaj konačni, nego cilj svake etape.

Ne mislim ni o čemu osim o utrci. Mislim o tome što moram napraviti na sljedećoj okrjepi, i gledam teren, jer ovakve utrke su i tehnički zahtjevne i krivi korak biti opasan, ili može rezultirati ozljedom.

A kako izgleda odmor na ovako velikim trail utrkama?

– Sjedim, ne spavam, iako mi je padalo na pamet. Zanimljivo je na ovakvim utrkama, ideš i onda svako toliko vidiš trkača koji spava u nekom grmu pored staze.

Ali mene je bilo strah odspavati jer bih se ohladila i onda bi mi bilo još gore krenuti. Radije onda konzumiram kofeinske gelove. Rijetko sam bila sama. Puno ljudi je startalo pa je teško biti sam.

Zanimljivo je da ih gotovo polovica nije završila. Ne poznajem taj dio trkačke scene pa mi baš nije jasno zašto se ljudi prijavljuju ako nisu ni blizu spremni. Ok, može se dogoditi ozljeda pa trkač odustane, ali to je manji postotak, pita se Diana koju je oduvijek više privlačila orijentacija od samog trail trčanja, a ljubav prema trčanju, prirodi i putovanjima prenijela je i na sinove.

Sa sinovima Jadranom i Viktorom u Turskoj

Oba su odlični učenici i nemaju problema kada zbog nekog putovanja izostanu iz škole. Zajedno sudjeluju i na nekim utrkama, te su, primjerice, nedavno startali Drenova Trail, djeca kraću stazu Bunkera, a Diana je kao trening za 100 milja odradila stazu Mostova dugu 30 kilometara.

– Oni inače nisu trkači. Dvanaestogodišnji Jadran trenira odbojku, a mlađi Viktor igra nogomet i trenira skokove u vodu. Ali ima tih nekoliko utrka na koje obiteljski odlazimo.

Oni znaju što ih čeka i to odrade bez problema. Odmalena su u sportu i oduvijek gledaju mene koja sustavno treniram. Na dan kada imam trening nije upitno hoću li ga odraditi, to je nešto što se podrazumijeva, govori nam Diana.

Rijeka savršena za outdoor

Otkrila nam je kada trenira.

– Dok su treninzi kraći, kada radim bazu, pokušavam ih odraditi za vrijeme marende. Kada su duži treninzi, tada ih napravim nakon posla ili, ako imam više poslijepodnevnih obaveza, tada pokušam ujutro. Tijekom vikenda dužine odrađujem čim ranije kako bih ostatak dana mogla provesti s obitelji.

Netko bi mogao pomisliti da je Diana cijeli život podredila treniranju, no to nije tako.

– Treniram zbog osjećaja kojeg imam u prirodi. Ja joj predajem svoju energiju, nju koristim da bih se punila, kako bih posložila svoje misli i sastala se sa sobom.

Iako, dok treniram u bazi, onda sam većinom na cesti, ali kada dolaze specifični treninzi, tada na red dolazi trail, šuma, planina, kamen, Rječina, govori Diana, koja se ne može zamisliti da živi igdje drugdje osim u Rijeci.

– Rijeka je savršen grad za jednog sportaša koji voli outdoor. Ne mogu se zamisliti da živim bilo gdje drugdje. A putujem puno. Primjerice, samo ove godine bili smo na skijanju, u Francuskoj, u Japanu, kamperima po Sloveniji, Bolu na Braču, u Vignju na Pelješcu pa Francuske Alpe s planinarskim društvom, ali ono što mogu tu u jednom danu ne mogu nigdje drugdje.

Ujutro možeš na surfanje, pa na mountain bike, pa ga negdje zavežeš, otrčiš na neki vrh, pa se možeš vratiti na more i odveslati kajak. Zimi tome dodam i skijanje. A da ne spominjem koliko nam je sve blizu. Od otoka, Učke, Risnjaka, Velebita… Slovenija nam je tu. Meni je to fantastično, kaže Diana.

Otkrila nam je i kakav je bio osjećaj u glavi kada je ušla u cilj.

– Zadnjih dvadesetak kilometara mislila sam samo na to kako moram moći utrčati u cilj. Nisam htjela ušetati, već trčati. Bilo je trenutaka kada sam mislila da je to nemoguće.

Bilo je ravnica kada noge jednostavno nisu htjele potrčati, a do cilja je bilo još 20 kilometara. Znala sam da prvih 60 kilometara mogu, ali nisam znala kako će akumulacija umora u kvadricepsima djelovati na moje ozljeđeno koljeno.

Išla sam dionicu po dionicu, a onda nakon 120 kilometara ide dionica s 900 metara uspona i 1100 metara silaska. Još mi je štap, četvrta noga, pukao na tom spustu.

Išla sam najsporije moguće i tu me prolazi konkurentica iz kategorije 50+. No nije me bilo briga. Ja sam finišer!, kazala je Diana koju smo na kraju pitali uspije li tijekom utrke uživati u krajoliku, zastati, napraviti fotografiju.

– Trener mi kaže da nisam turist pa da fotkam, ali ne mogu si pomoći. Krajolici su toliko lijepi da u njima treba i uživati, podići pogled, tu i tamo snimiti fotografiju. Stalno se osvještavam, pogledaj oko sebe.

Tehnički zahtjevan teren ti to često onemogućava, zato treba stati, pogledati. Jer ako nakon svega nisam vidjela gdje sam bila, zašto sam onda išla. Ja sve to radim za turizam, da vidim što više ljepote i time s obogatim, zaključila je Diana.

Podrška supruga

U svemu što radi ima podršku supruga koji joj je bio i pratnja na posljednjem podvigu.

Podrška svih 100 milja – suprug Darko Kuiš

– On je meni velika podrška, zna koliko mi sve to znači. To što je on mene pratio u Francuskoj, meni je svemir, kazala je vidno emotivna Diana te objasnila kako izgleda kada je njezin Darko prati.

– Njegova glavna uloga tokom utrke je pružiti mi podršku i omogućiti mi da ostanem maksimalno fokusirana na svoj izazov. Važno mi je da se u tim trenucima mogu u potpunosti posvetiti utrci.

On mi priprema hranu, podgrijava juhu, kuha gyoze, nosi mi odjeću koju ću presvući, po planu utrke priprema unos ugljikohidrata i tekućine. Ima tablicu koju mora pratiti. Ovaj put je bio na svim okrjepama na kojima može biti asistencija, osim na zadnjoj jer mi je bilo važno da me dočeka u cilju, ponosno će Diana.

Netko trči, a netko razgovara o literaturi

Zanima nas kada je najbolja dob za trčanje.

– Kad si mlađi, imaš veću potrebu za socijalnom realizacijom, da vidiš tko si, da napraviš rezultat. Kad si stariji, voliš biti sam sa sobom. Kad trčim, volim sama sa sobom pričati, o životu, o tome šta me trenutno čini sretnom i kako doći do toga, planirati.

Osobno, mene više zadovoljava da uživam nego nešto drugo. Među trail trkačima ima različitih motiva. Nekima je sportski rezultat fokus, drugima druženje, uživanje u prirodi. I sve je to ispravno.

Ne moraš ti trčati 100 milja da bi bio sretan. Ako te usrećuje pet kilometara, i to je Ok. Ako ćeš sjediti na kavi i pričati o literaturi kao moja sestra, isto je u redu, samo da si od toga u konačnici sretan, zaključila je Diana.

Put na Kilimandžaro

Upitali smo Dianu kakvi su joj planovi za dalje.

– Trenutno se trudim odmoriti jer idem s djecom i dvoje rođaka u Afriku i plan nam je popeti se na Kilimandžaro. A što se tiče traila, nemam neke ambicije. Htjela bih odraditi čim više orijentacijskih utrka tijekom zime, to me veseli.

I imam želju ponovo sudjelovati na Adventure Race Croatia. I ova utrka bila je jednim dijelom neka moja priprema za to. Ekipa je već poznata, neki već znaju što ih čeka, a jedan si želi ispuniti želju, kaže.