Piše Tihana Tomičić

Vrijeme pranja

Tihana Tomičić

Foto Reuters

Foto Reuters

Za premijera Andreja Plenkovića postalo je jasno da je, iako moderan europski političar desnog centra, i sam itekako sklon tome da utječe da medijska slika bude upravo njemu naklonjena

placeholder


Ovo je vrijeme raščišćavanja i pranja u hrvatskoj politici. Dok zbog korone svi nosimo maske, u politici maske padaju. Dok ruke peremo zbog straha od virusa, političari ih peru zbog posljedica virusa, ali i afera i međusobnih sukoba. Kriza nam pomaže da vidimo pravo lice naše politike.


Sad smo uvidjeli da je predsjednik Republike možda u svojim osnovnim polazištima lijevi političar, no svakako i suverenist koji dobiva aplauze s desnice.


Za premijera Andreja Plenkovića postalo je jasno da je, iako moderan europski političar desnog centra, i sam itekako sklon tome da utječe da medijska slika bude upravo njemu naklonjena, a njegova Vlada bit će i prva koja će zakonski zabraniti određenu vrstu javne retorike, uz pokušaj kontrole društvenih mreža.




Već posljednjih nekoliko tjedana, otkako radikalizacija u društvu eskalira, svjedočimo i tomu da dio braniteljskih udruga pere ruke od svoje politike otprije nekoliko godina, kad su više voljeli plinske boce i šatore nego mirovanje u braniteljskim penzijama – isti oni koji su bili rodonačelnici napada na tadašnje institucije koje su u tim vremenima vodili SDP i Zoran Milanović, sada tvrde da su plinske boce ne samo radikalizam nego idiotizam, kao da ih se ne sjećamo gdje su bili i što su radili.


Razotkriva se i oporba: pokazalo se da su Domovinski pokret i Miroslav Škoro politički potpuno nemoćni. Niti njihova retorika, niti njihova djela ne pokazuju nikakvu snagu, nisu se uspjeli nametnuti kao bilo kakav politički autoritet niti relevantan faktor, mada bi ih premijer rado htio prononsirati kao neke bitne huškače protiv njega.


A jednako tako je i sa SDP-om, ispada da tko god im je predsjednik, politika zasad ostaje jednaka – siva, blijeda, nemušta i bez ikakvih novih rješenja za građane. Nema ih čuti ni vidjeti.


Da parafraziramo Milanovića, istina o hrvatskoj politici je – plićak, sve se sada vidi.


A stvari će i dalje eskalirati. Plenković je najavio kako će se »politički usprotiviti« retorici i stilu Milanovića. Premijeru je pukao film, vidi se, pred optužbama koje Milanović sipa s Pantovčaka, s terena, s društvenih mreža, presica, dopisa i iz izjava.


No, što to točno može značiti? U svojim izjavama premijer poentira kako Vlada ne želi ulaziti u prepirke, nego raditi na ključnim temama, suzbijanju epidemije, očuvanju radnih mjesta, stabilnosti zdravstvenog i mirovinskog sustava, no da premijer kao izabrani političar također ima odgovornost reagirati na aktere koji verbalnim nasiljem ili relativiziranjem ovih problema nastoje potaknuti sukobe.


Premijer sebe vidi na braniku zaštite društva od takvih pojava. Uostalom, činjenica je da je tako radio u svom prvom mandatu, pa i sada u drugom, sklapajući vladajuću koaliciju s predstavnicima manjina. No, s Pantovčaka je doživio kanonadu koja ne prestaje i sada ipak najavljuje da će se »politički usprotiviti«.


Jedini politički alat koji HDZ može imati u tom smislu jest možda pokušaj opoziva predsjednika Republike ili barem otvaranje javne rasprave na tu temu. Iako je to demantirano kad je takvu mogućnost jedan tjednik počeo spominjati prije desetak dana, drugog političkog oružja HDZ nema da »začepi usta« šefu države.


Sve je drugo opet puka retorika. HDZ, dakle, samo u Saboru može pokušati pokrenuti političku inicijativu za opoziv predsjednika, no za izglasavanje takve odluke potrebna bi mu bila dvotrećinska većina, a nju HDZ nema. I teško bi je mogao dobiti dok predsjednik ne krši zakon ili Ustav, nego samo govori, govori i govori. Uz to, za opoziv je potrebna i suglasnost najmanje devet sudaca


Ustavnog suda, dakle opet dvije trećine. Čak ni kazneni postupak ne može se protiv institucije predsjednika pokrenuti bez prethodnog odobrenja Ustavnog suda.


Sve drugo opet će biti samo prazna politička retorika u općoj kakofoniji, a čini se da će tako i ostati jer pravog razloga za bilo čiji opoziv definitivno nema. A njih dvojica i dalje ne prestaju pucati iz svih oružja. Zato bi bilo vrijeme da prestanu.


No, uostalom, svaki od tih istupa, bilo Milanovićevih, bilo Plenkovićevih, i njih ogoljavaju do kraja. Sve se vidi.