Sindikalni prosvjedi su sigurno zadnja stvar koju bi Plenković volio vidjeti u svom dvorištu
Kaže premijer Andrej Plenković: “Zadovoljni smo”. Gospodarski rast bi u narednoj godini trebao ostati na barem oko šest posto, uspjele su se revidirati malo lošije prognoze MMF-a, i Hrvatska bi do kraja desetlječa mogla prijeći magičnu razinu razvijenosti iznad prosjeka EU.
No, istodobno, inflacija postaje gotovo pa neizdrživa, i iznosi preko 12 posto. Niz država EU ima inflaciju od preko 10 posto, uzvraća premijer. Ne pomaže ni podatak da je rast cijena hrane, primjerice, bitno veći od realnog rasta cijene energenata, i danas trgovci svih zajedno na određeni način varaju, loveći u mutnom u ovim (ne)prilikama. Jednostavno, Vlada ne može nikakvim mjerama, čak ni sa 21 milijardom kuna potpora građanima i firmama, zaustaviti inflatornu spiralu.
Na to se nadovezuju odbijenice koje Vlada dobiva od sindikata javnih službi. Nude četiri posto povećanja plaća, što je i dalje bolje od onoga što se događa u privatnim firmama gdje poslodavci najčešće žmire na podatke o inflaciji. Ali sindikati traže osam posto. A pritom im je, ponavlja Plenković, plaća već kroz šest godina njegovog mandata ukupno porasla 25 posto. No, ljudi su u pravu – uz ovakvu inflaciju plaće moraju pratiti rast troškova života. Inače će mu se dogoditi još veći kontraefekt – past će potrošnja, u radnike će se uvući strah, pa će s padom potrošnje i državni prihodi pasti, i tako ukrug. Kako god okreneš, ne valja.
No, postoji još jedan veći problem od same inflacije i slabih plaća, a to je opasnost od prosvjeda i socijalnih fraktura, koje bi uskoro mogle pogoditi i Hrvatsku. U Njemačkoj, primjerice, danima traju antivladini prosvjedi. U nizu gradova okupljaju se građani, nezadovoljni ne samo inflacijom nego i izgubljenošću vlasti, nedostatku liderstva koje je trenutno u Njemačkoj itekako osjetno, gotovo opipljivo. Od odlaska Angele Merkel taj sindrom postoji, i nikako da se riješi, a ni na nacionalnoj razini, niti na razini njemačkih regija ne vidi se neko novo ime, novo lice koje bi “svijetlilo”, kako to PR-ovci vole reći. No, osim zbog inflacije i cijena, sve je više onih koji u Njemačkoj prosvjeduju i zato jer traže mirovne pregovore i kraj rata u Ukrajini. Logično, u istočnoj Njemačkoj sigurno je dosta onih koji su živjeli u vrijeme željezne zavjese i koji i danas misle da je vrijeme Istočne Njemačke pod utjecajem SSSR-a bilo neko sretnije vrijeme, zato su u tim dijelovima Njemačke takvi prosvjedi češći nego drugdje.
Ali, radi se o pokazatelju da je sve više onih koji su spremni izlaziti na ulice ne samo motivirani ekonomskim, nego i političkim razlozima. A to je ono što zapadni lideri, pa i hrvatski premijer, vole nazivati “vanjskim utjecajima” na unutarnje demokratske prilike, aludirajući da takvi vjetrovi pušu od strane Rusije. S druge strane, u svakoj velikoj krizi rađaju se i revolucije, odnosno socijalne podjele, a njihovi su zahtjevi uglavnom smjene vlasti i rušenje vlada. To je poznato iz desetaka primjera iz povijesti, a i savršeno logično. Tko će, ako ne vlast, biti odgovoran za loš život građana?
Zato su sindikalni prosvjedi sigurno zadnja stvar koju bi Plenković volio vidjeti u svom dvorištu. On, doduše, u odnosu na neke druge europske lidere, spomenute Nijemce ili tradicionalno prosvjednički raspoložene Francuze, još uvijek može mirno spavati. Vidjeli smo kako su prošli prosvjedi neidentificiranih i marginalnih organizatora prije nekoliko tjedana pred HDZ-om, ili oni u organizaciji Radničke fronte. Zasad u Hrvatskoj ništa od toga, ali mala je iskra dovoljna da se zapali vatra, zato Plenković vjerojatno toliko zadnjih dana i govori o političkim manipulacijama u tom smjeru, svađajući se s oporbom koja je u zimskom snu i prije hladne zime, koje se svi toliko bojimo.
Znajući koliko šef Vlade zazire od prosvjeda, ulice i raznih uličnih bukača, zato se hrvatski sindikalni čelnici možda i ne moraju bojati. Još uvijek je za očekivati da će premijer lakše dati još koju stotinu milijuna kuna za bolje plaće javne uprave, nego da trpi reputacijsku i političku štetu od bukača na ulici.
Politika na trapezu
Vlada će raditi na socijalnom miru
Tihana Tomičić
15. listopad 2022 13:57
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Sindikalni prosvjedi su sigurno zadnja stvar koju bi Plenković volio vidjeti u svom dvorištu
Kaže premijer Andrej Plenković: “Zadovoljni smo”. Gospodarski rast bi u narednoj godini trebao ostati na barem oko šest posto, uspjele su se revidirati malo lošije prognoze MMF-a, i Hrvatska bi do kraja desetlječa mogla prijeći magičnu razinu razvijenosti iznad prosjeka EU.
No, istodobno, inflacija postaje gotovo pa neizdrživa, i iznosi preko 12 posto. Niz država EU ima inflaciju od preko 10 posto, uzvraća premijer. Ne pomaže ni podatak da je rast cijena hrane, primjerice, bitno veći od realnog rasta cijene energenata, i danas trgovci svih zajedno na određeni način varaju, loveći u mutnom u ovim (ne)prilikama. Jednostavno, Vlada ne može nikakvim mjerama, čak ni sa 21 milijardom kuna potpora građanima i firmama, zaustaviti inflatornu spiralu.
Na to se nadovezuju odbijenice koje Vlada dobiva od sindikata javnih službi. Nude četiri posto povećanja plaća, što je i dalje bolje od onoga što se događa u privatnim firmama gdje poslodavci najčešće žmire na podatke o inflaciji. Ali sindikati traže osam posto. A pritom im je, ponavlja Plenković, plaća već kroz šest godina njegovog mandata ukupno porasla 25 posto. No, ljudi su u pravu – uz ovakvu inflaciju plaće moraju pratiti rast troškova života. Inače će mu se dogoditi još veći kontraefekt – past će potrošnja, u radnike će se uvući strah, pa će s padom potrošnje i državni prihodi pasti, i tako ukrug. Kako god okreneš, ne valja.
No, postoji još jedan veći problem od same inflacije i slabih plaća, a to je opasnost od prosvjeda i socijalnih fraktura, koje bi uskoro mogle pogoditi i Hrvatsku. U Njemačkoj, primjerice, danima traju antivladini prosvjedi. U nizu gradova okupljaju se građani, nezadovoljni ne samo inflacijom nego i izgubljenošću vlasti, nedostatku liderstva koje je trenutno u Njemačkoj itekako osjetno, gotovo opipljivo. Od odlaska Angele Merkel taj sindrom postoji, i nikako da se riješi, a ni na nacionalnoj razini, niti na razini njemačkih regija ne vidi se neko novo ime, novo lice koje bi “svijetlilo”, kako to PR-ovci vole reći. No, osim zbog inflacije i cijena, sve je više onih koji u Njemačkoj prosvjeduju i zato jer traže mirovne pregovore i kraj rata u Ukrajini. Logično, u istočnoj Njemačkoj sigurno je dosta onih koji su živjeli u vrijeme željezne zavjese i koji i danas misle da je vrijeme Istočne Njemačke pod utjecajem SSSR-a bilo neko sretnije vrijeme, zato su u tim dijelovima Njemačke takvi prosvjedi češći nego drugdje.
Ali, radi se o pokazatelju da je sve više onih koji su spremni izlaziti na ulice ne samo motivirani ekonomskim, nego i političkim razlozima. A to je ono što zapadni lideri, pa i hrvatski premijer, vole nazivati “vanjskim utjecajima” na unutarnje demokratske prilike, aludirajući da takvi vjetrovi pušu od strane Rusije. S druge strane, u svakoj velikoj krizi rađaju se i revolucije, odnosno socijalne podjele, a njihovi su zahtjevi uglavnom smjene vlasti i rušenje vlada. To je poznato iz desetaka primjera iz povijesti, a i savršeno logično. Tko će, ako ne vlast, biti odgovoran za loš život građana?
Zato su sindikalni prosvjedi sigurno zadnja stvar koju bi Plenković volio vidjeti u svom dvorištu. On, doduše, u odnosu na neke druge europske lidere, spomenute Nijemce ili tradicionalno prosvjednički raspoložene Francuze, još uvijek može mirno spavati. Vidjeli smo kako su prošli prosvjedi neidentificiranih i marginalnih organizatora prije nekoliko tjedana pred HDZ-om, ili oni u organizaciji Radničke fronte. Zasad u Hrvatskoj ništa od toga, ali mala je iskra dovoljna da se zapali vatra, zato Plenković vjerojatno toliko zadnjih dana i govori o političkim manipulacijama u tom smjeru, svađajući se s oporbom koja je u zimskom snu i prije hladne zime, koje se svi toliko bojimo.
Znajući koliko šef Vlade zazire od prosvjeda, ulice i raznih uličnih bukača, zato se hrvatski sindikalni čelnici možda i ne moraju bojati. Još uvijek je za očekivati da će premijer lakše dati još koju stotinu milijuna kuna za bolje plaće javne uprave, nego da trpi reputacijsku i političku štetu od bukača na ulici.