Predsjednik Republike Zoran Milanović danas će Veleredom kraljice Jelene s lentom i Danicom odlikovati bivšu premijerku Jadranku Kosor. To je čin koji naizgled govori o širini političkog promišljanja aktualnog predsjednika, s obzirom na to da je ona ujedno i nekadašnja predsjednica HDZ-a. No, to je također i čin koji potvrđuje lutanje Pantovčaka u bespućima povijesne zbiljnosti novije hrvatske povijesti, možda ne baš isto kao kad je nedavno odlikovao Branimira Glavaša, ali svakako donekle sličnom, samim time što će izazvati upitnike nad glavama onih birača koji su na izborima 5. siječnja 2020. godine na izbornom listiću zaokružili Milanovićevo ime.

Svjedočimo, naime, mandatu predsjednika kojeg smo percipirali ljevičarom u vrijeme kad je u ime SDP-a vodio svoju vladu, potom smo svjedočili Milanoviću kao PR proizvodu umjerenih i građanskih stavova i diskursa u kampanji za Pantovčak, da bismo danas gledali neko novo lice Zorana Milanovića – čovjeka koji se o situaciji u BiH slaže s Miloradom Dodikom, čovjekom koji osporava genocid u Srebrenici, čovjeka koji se praktički ruga žrtvi obitelji Zec, i čovjeka koji u svoj ured na Pantovčaku u posljednje vrijeme prima najridikuloznije predstavnike desnice ili braniteljskih udruga, od kojih su mnoge bliske notornom Ljubi Ćesiću Rojsu. Spomenuta bivša premijerka Kosor samo je najblaži od primjera njegove političke nedosljednosti kojoj svjedočimo, a mnogi si u Hrvatskoj na ljevici sada čupaju kosu i nokte zbog toga što su prije dvije godine na predsjedničkim izborima poklonili povjerenje »predsjedniku s karakterom«.

Danas se taj karakter očituje u samo jednoj riječi, koja je jedini zajednički nazivnik za cijeli ovaj mandat, a ta riječ glasi – provokacija. Netko je rekao da čak i ako Milanović (potpuno legitimno) želi politički razmontirati HDZ, to čini na potpuno krivi način i na kraju šteti i sebi, jer nakon njegovih istupa čak i HDZ, sa svim svojim manama, izgleda ljepše od njegove politike. To je politika psovke, ruganja, vrijeđanja, vrludanja. Riječju, politika provokacije čiju agendu više nitko ne razumije. Ako želiš razmontirati HDZ, kako su ti onda desničari prijatelji? Ako želiš građansku Hrvatsku, kako onda osporavaš specifičnu težinu slučaja Zec? Ako želiš biti humanist, kakav diskurs koristiš prema ljudima? Ako si građanski političar, kako možeš podržavati nacionaliste u BiH? Ako si za cijepljenje, kako možeš biti protiv COVID-potvrda? Pitanja je bezbroj, a Milanović kao da samo nudi nove rebuse. Njegovi su birači zbunjeni, pitaju se jesu li svojim glasom dali moćan alat upravljanja državom i vojskom nekome tko u svoju rezidenciju nije spreman pustiti državnu inspekciju ili policiju. Milanović želi na Pantovčaku biti eksteritorijalan. Ali ni to nije ništa drugo nego – provokacija. Zato su reakcije Banskih dvora, koji sve više ignorira Milanovićeve riječi, možda i najbolje oružje protiv takve politike.

No, to je politika. A ostaje pitanje što je s građanima. Kako se danas osjećaju pripadnici bošnjačke zajednice dok šef države poništava genocid u Srebrenici, kako se osjećaju pripadnici srpske zajednice kad se on ruga odšteti koju je dobila obitelj Zec, kako se osjećaju svi u Hrvatskoj, bez obzira na spol, rod ili nacionalnosti, kad predsjednik poništava pravo na stav svakoga tko se ne slaže s njim, pa bio to i ministar obrane Mario Banožić. Možda najbolji odgovor na to pitanje dala je jučer reakcija cijelog niza građanskih udruga koje su upozorile da je predsjednik »prešao na mračnu stranu«. Ne samo to, od Milanovića i njegovih izjava ogradili su se jučer svi, uključujući i predsjednika SDP-a Peđe Grbina. On je prvi put progovorio o mogućnosti da Milanović na narednim predsjedničkim izborima više ne bude kandidat SDP-a za tu funkciju.

No, ne nadajmo se da će se nešto promijeniti. Bijes zbog slučaja Burčul koji iz njega kulja neće tako brzo proći. Vidjet ćemo još dosta eskapada do kraja mandata. Na Pantovčaku ništa novo. Samo je malo ironično da je glavni izborni slogan prije dvije godine glasio baš »Normalno«. Ovo je valjda novo normalno.