Siniša Pavić

U saborskom vlakiću

Siniša Pavić

Foto: D. KOVAČEVIĆ

Foto: D. KOVAČEVIĆ

Raspoloženje i način na koji je običan smrtnik pristupio gledanju izravnog prijenosa uvelike je mogla, i vjerojatno jest, odrediti i aktualna epidemiološka slika. Tu su se maske skidale i stavljale sve u šesnaest, pri čemu se ne radi o metafori već uistinu o maskama. Staviš je, skineš je, ne staviš je uopće, distanciraš se, pa priđeš bliže mikrofonima, pa se grliš s obožavateljima. Sve kao po propisu, a sve dozvoljeno

placeholder


Podnio bi to želudac, ali nije nekako reda prije podne navalit na kokice i pivo. Kava, eventualno kakav lagan doručak, to se tolerira i to je u redu, da nije činjenice kako lagani doručak i slaba kava nikako ne pašu uz jelovnik na kojem je konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora. Dobro, nije baš da se gledao izravan prijenos konstituirajuće sjednice po kafićima, baš kao da je nogometni neki derbi a ne početak jednog divnog, četverogodišnjeg prijateljstva novih zastupnika, ali tko je mogao taj je gledao. Jer, povijesno je, još uvijek je u nas povijesno, kada se okupi društvo na Markovom trgu odlučno skrojiti nam odijelo po mjeri. Sami smo, uostalom, krojače birali.


Raspoloženje i način na koji je običan smrtnik pristupio gledanju izravnog prijenosa uvelike je mogla, i vjerojatno jest, odrediti i aktualna epidemiološka slika. Tu su se maske skidale i stavljale sve u šesnaest, pri čemu se ne radi o metafori već uistinu o maskama. Staviš je, skineš je, ne staviš je uopće, distanciraš se, pa priđeš bliže mikrofonima, pa se grliš s obožavateljima. Sve kao po propisu, a sve dozvoljeno.


S druge pak strane ako ste imali sreću uključiti se u izravan prijenos u trenu kad su pred Sabor dolazili Suverenisti na čelu s Hrvojem Zekanovićem, ili recimo dobar dio Mostovaca, neminovno ste se na čas bili teleportirani ne pred zgradu Sabora već pred veliku salu za pireve i vjenčanja. Samo je barjak falio Zekanoviću i njegovu klubu pa da se čini da na svadbu idu i to u nedoba epidemiološko. Kolega mu Sačić s ordenjem na vojnoj košulji, Milanović Litre s 19 preferencijalnih glasova, svi zajedno s maskama na kojima su kockice i piše da su suverenisti, a iza njih četa življa i fanova koji su se, veli Zakanović, spontano tu našli taman da im Sačić najavi početak novog doba. Falio je tek prvi ples mladenaca, a da je Suverenista više možda bi se suvereno i u vlakić ušlo. Bračni par Selak Raspudić to je riješio jednostavnije. Oni su ‘sali za pireve’ prišli držeći se za ruke demonstrirajući tako krajnje transparentnu svu čvrstinu svoje veze. Dojam je jedino kvarila razdrljena kravata podno njegova vrata, jer je ili nije stigao još valjano vezati, ili ju je prerano stigao razvezati. No, tako to na svadbama i bude kad su valjane, naše, prave.




Sva je sreća, zapravo, što Sabor ima Gordana Jandrokovića. Miran, staložen, njegovan, čovjek koji je cijele karijere bio trpan taman toliko da doživio da ga nedavno njemu i njegovoj stranci posve neskloni portali proglase normalnim i marnim, pače kvalitetnim. Da ga nije da bude predsjednik Sabora ne bi se sjednicom čulo kako Gordan Jandroković pita tko je za izbor Gordana Jandrokovića za predsjednika Sabora, pa da može Gordan Jandroković konstatirati da je baš Gordan Jandroković izabran na dužnost predsjednika Sabora, taman da Gordan Jandroković Gordanu Jandrokoviću i čestita. Wow! Teško je ovo i za promisliti, kamo li za izgovoriti. Zapravo, u samoj sabornici sve je išlo po protokolu. Čitalo se tko je za ‘svadbu’ delegiran, pa tko je delegiran ali spriječen doći, pa tko mijenja one koji su delegirani i ne mogu sudjelovati. Sva mirno i dostojanstveno, izuzmemo li činjenicu da se uzvanici nisu bili u stanju, niti u ovom svetom trenu, odvojiti malo od svojih mobitela. Jer, tko selfie okinuo nije… Tipkalo se tu da se sve praši. Zaludu je novinarka N1 televizije Iva Puljić Šego nevješto pokušavala rasplamsati vatre loveći pred Saborom zastupnike. Zaludu je Tomislava Tomaševića silom uvjeravala da prizna da nije iskusan i da je Nikola Grmoja u pravu kada kaže da Tomašević nije iskusan. Čovjek je pokazao da je iskusan taman toliko da se navući na tanak led ne da. Ostade stoga onima što gledaju tek da se mrvu nahrane informacijama o sastavu pojedinih saborskih odbora, o veselju što će nam se o obitelji, mladima, manjinama, ravnopravnosti spolova skrbiti Selak Raspudić, Hasanbegović, Vidović Krišto…


Elem, bilo je ovo poput onih nazovi spektakularnih otvaranja velikih sportskih priredbi što traju satima da bi se zapamtila tek scena ili dvije. Kakva nas saziv čeka ionako je detektirati putnik namjernik mogao puno bolje koji dan prije konstituirajuće sjednice, samo da je gledao Otvoreno, ono opjevano u kojem je Karolina Vidović Krišto »natjerala« Krešimira Macana da izađe iz studija. Nije to bila obična epizoda obične televizijske emisije, već je to bila staklene kugla iz koje se jasno dalo iščitati što nas nakon svadbe čeka. Čeka nas, kao je to lijepo demonstrirao HDZ-ov Ivan Anušić, posvemašnja uživanje u samodostatnosti najjače stranke. Pa nas čeka posvemašnja skutrenost posrnula SDP-a uz očito nepodnošenje svih tih trećih puteva koji su Sabor ušli koliko god Arsen Bauk bio vješt govornik. Pa nas čeka Dalija Orešković koja će se vrijeđati na svaki krivi pogled, poglavito ako se netko sudi neozbiljno shvatiti tri mandata njene koalicije, odnosno dva sada kad im je momče zvano Zuorovec ekspresno iz kluba otišlo. Pa nas čeka Karolina Vidović Krišto da zapaše nas podsjeti na vječne klasike poput jama i partizanskih zločina, ili pak da bude glas ‘onih koji su preživjeli pobačaj’(!?), a zapravo da popuni ispražnjeno mjesto rezervirano za heroinu desnice. I čeka nas nešto sedme sile da sve to pasivno promatra, ako ne i sa smiješkom na licu, onako kako je to činio Mislav Togonal umjesto da radi svoj posao i drži voditeljske uzde u rukama i kad je zadivljen zastupničkim šarmom.


Lica su neka nova, ali su startne pozicije neke stare, a to onda sluti kako će nakon svečanosti taj suživot na Markovom trgu biti sličniji čupanju zuba na živo nego li skladu što ga nose kompromis i dogovor pa još za dobrobit zajednice. No, možda se čuda neka dese i možda baš sve bude drugačije. Ovako, na dan kada se konstituirao Sabor najzadovoljnije lice je imao premijer Andrej Plenković. Ima je oko 22 milijarde razloga za zadovoljstvo, taman dovoljno da zaboravi načas i na nestašnog bivšeg ministra Pavića što naokolo sam hoda i kupuje poklončiće za europske nam prijatelje. Njemu smiješak zadovoljstva, a zastupnicima novi život koji je započeo stankom. Jer, dok bi jedni da u ime oporbe u Odboru za europske poslove k’o potpredsjednik sjedi Tomašević, drugi bi da tamo bude Sačić koji je na zasjedanje došao u uniformi i s ordenjem.


Dok su zastupnici prijepore rješavali u stankama javni servis je prazan prostor punio reprizom Knjazovih vinjeta ili servisnim informacijama poput one da je u Parizu opet proradio Disneyland. Možda je stav, možda je nehaj, a možda je jednostavno krivo bilo misliti da se konstituiranje novog saziva Hrvatskog sabora može gledati praktički na prazan želudac. Ište to narodno veselje i štogod žešće od čudnovata Predsjednika koji tom veselju tako rezolutno nije želio nazočiti. Nije to Tač da ga se redovito pohodi.