Nakon prve godine mandata, u kojoj se susreo s deficitom u proračunu, obnovom škola i vrtića od potresa, kaosom u sustavu urbanizma i svom silom drugih problema, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević odlučio je staviti sve na jednu kartu: razvrstavanje otpada i uvođenje reda u sektor kojim su godinama upravljali Milan Bandić i njemu bliski ljudi iz C.I.O.S. grupe koja je imala monopol na zbrinjavanje otpada.

Zato je pokrenut projekt ZG vrećica i odvajanja smeća kao revolucionarni za najveći grad u Hrvatskoj, jer osim Krka i još nekih manjih sredina, praktički nema većeg urbanog središta koje je riješilo ekološko zbinjavanje otpada odvajanjem. Tomaševićev pothvat počeo je nedavno, prije tek dva-tri mjeseca, a danas je Zagreb novi Napulj, grad zatrpan smećem, s dubokim političkim i pogotovo interesnim sukobima iza ovog velikog biznisa.

Tomaševićeva ekipa krenula je u oštru borbu s Bandićevim kadrovima u Zagrebačkom holdingu, koji okuplja praktički sva gradska poduzeća. Otpušteno je na stotine ljudi, smijenjeni su svi važniji rukovoditelji, pročelnici, njihovi ljudi na terenu. Kažu da su htjeli promijeniti paradigmu upravljanja, da podobnost prestane biti kriterij. Pritom su naravno zapošljavali neke nove ljude, vjerojatno ipak svoje ljude, a ponešto i SDP-ove koji su fikus u zagrebačkoj koaliciji, ali koji traže sve više i više za svoje kadrove, pa tako i jučer potpisani novi koalicijski sporazum predviđa »više zapošljavanja« u gradskim tvrtkama. Uostalom, i direktor Čistoće je SDP-ov kadar.

U takvoj situaciji trebala je samo jedna iskra da bukne požar. Tomaševićevi oponenti, oni politički iz Bandićeve ostavštine, oni iz oporbe, ali i oni iz interesnih krugova i lobija koji upravljaju odlaganjem otpada, čekali su pogodan trenutak da »svetom« Tomaševiću slože frku. Poslužila im je za to amaterska snimka na kojoj je netko snimio kako tri djelatnika Čistoće već razvrstani otpad bacaju u isti kamion, što cijeli Tomaševićev koncept i gnjavažu građana s plavim ZG vrećicama – baca u smeće. U gradskoj vlasti jako su se naljutili na to i trojici servirali otkaz. A onda je počelo – krenuo je »spontani« štrajk, bez formalne uloge sindikata, otpad se ne prikuplja, Zagreb grca u smeću već nakon dva dana, a gradska vlast prijeti tužbama jer štrajk dnevno košta sto tisuća eura. Nitko ne želi preuzeti odgovornost i platiti za to, pa sindikati žele posredovati u mirenju, ali ne i u plaćanju. Radnici sinoć prekidaju prosvjed, ali nastavljaju pritisak i prijete generalniim štrajkom u Holdingu jer su općenito nezadovoljni plaćama, a netko u pozadini zadovoljno trlja i ruke i smije se ovom kaosu.

Zašto? Jer će najveća žrtva ove situacije svakako biti Tomašević. Prvi i najveći njegov projekt već je u provaliji, a on nema trajno rješenje niti autoritet. Čak i ako štrajk sada prestane, on zna da mu se slična situacija svakoga dana može ponoviti, jer razlog se uvijek može inscenirati. Druge projekte još nije ni započeo, a ovaj glavni mu je na rubu propasti.

Što je najzanimljivije, Možemo! kao snažna ljevica postaje žrtvom radništva, jednako kao što i SDP kao socijaldemokratska stranka staje na stranu uprave Holdinga i Čistoće, a nasuprot radnicima koji bi im trebali biti glavni partneri u političkom djelovanju. To je reputacijski problem i za jedne i za druge. HDZ i Most su na strani potplaćenih (ok, i izmanipuliranih) radnika, a Možemo! i SDP protiv povećanja plaća i rasta radničkih prava. Zanimljiva situacija.

Bit će zanimljivo pratiti kako će se jedni i drugi iskoprcati iz toga. Naime, ovdje je vrijeme vrlo bitan faktor. Ako bi se štrajk nastavio, grad će biti potpuno zatrpan otpadom. Stoga Tomašević griješi ako se ne misli osobno uključiti i doći radnicima na poklon – na kraju će im morati popustiti jer će ga otpad zatrpati. Problem je što Tomašević ne želi biti populist kakav je bio Bandić. Ali to je politika. Morat će.

Jer ako se štrajk ponovo pokrene i proširi se na cijeli Holding, tema će postati njegova ostavka, a ne njihove plaće.