Jučer je premijeru Plenkoviću na aktualcu u Saboru pukao film, i on je napokon rekao to ime jasno i glasno: riječ je o Kseniji Turković, potpredsjednici Europskog suda za ljudska prava. Ona je bila prvi izbor
Jedna od najstrože čuvanih tajni hrvatske politike u 2021. godini bila je ona o tome tko je zapravo trebala biti osoba oko koje su se premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović dogovorili, ili trebali dogovoriti, odmah u startu za mjesto predsjednika Vrhovnog suda. Je li to možda bivši šef države Ivo Josipović ili netko drugi od sudaca Vrhovnog suda osim Marina Mrčele, tko je ta osoba koja je u četiri oka postojala kao kohezivna točka između njih dvojice, a nije odmah bila prof. Zlata Đurđević?
A onda je jučer premijeru Plenkoviću na aktualcu u Saboru pukao film, i on je napokon rekao to ime jasno i glasno: riječ je o Kseniji Turković, potpredsjednici Europskog suda za ljudska prava. Ona je bila prvi izbor, i Plenković je više nego otvoreno rekao: »A znate zašto nije izabrana, i to već u veljači? Ne zato što je ja kao netko iz kuta parlamentarne većine ne bi htio, naprotiv, nego zato što je netko nije htio predložiti.« A taj netko je glavom i bradom predsjednik Milanović koji je, dakle, ako ćemo vjerovati premijeru, prekršio njihov dogovor i krenuo inzistirati na imenu prof. Đurđević. Time je Plenković jučer vrlo jasno lopticu vratio Milanoviću, ali i proceduru izbora predsjednika Vrhovnog suda između redaka uputio na vrlo vjerojatno četvrti krug izbora.
Naime, nakon što je otkrio ovu dugo čuvaju tajnu i Milanovića izravno optužio da je zbog njegovih manevara cijela ta procedura već mjesecima u blokadi, premijer je uz ostalo i između redaka poručio kako suca Trgovačkog suda Radovana Dobronića, kojeg je Milanović predložio i koji je jedan od pet kandidata s javnog poziva, uopće ne smatra najboljim kandidatom. Odnosno, pitao se zbog čega bi baš on trebao biti najbolji.
Iz toga su jasne barem dvije stvari: prvo, HDZ očito neće podržati Dobronića nakon ovakvog premijerova ekspozea. I drugo, spor između njega i Milanovića nastavit će se i dalje, među ostalim preko leđa institucije zvane Vrhovni sud Hrvatske. U paketu s tim vjerojatno će se nastaviti i neslaganja oko izbora veleposlanika, jer kad se opet izvuče teška artiljerija između njih dvojice, sve što čini vezanu trgovinu opet će stati.
Iako je izgledalo kao da su »dva brda« postigla zadnjih dana dogovor oko Vrhovnog suda, jer iz HDZ-a nikakav glas protiv suca Dobronića izlazio nije, ipak realno gledajući postavlja se jedno pitanje: zar je netko stvarno vjerovao da će HDZ podržati suca koji je lomio banke, udarao na establishment i imao podršku cjelokupne lijeve oporbe? A upravo je lijeva oporba jučer i »natjerala« Plenkovića da progovori ponovo o Vrhovnom sudu, jer je iznesena teza da HDZ-u Vrhovni sud treba kako ne bi pala nagodba kojom je spašen Agrokor. Opasna teza, koju uostalom nikad nitko neće uspjeti dokazati, no potkrijepljena tvrdnjom da se s izborom predsjednika Vrhovnog suda namjerno oteže, upravo kako bi postojeći sastav tog suca izglasao odluku koja Vladi odgovara. Upravo je to razlog zašto je Plenković sada vratio lopticu Milanoviću, optužujući ga da je upravo on taj zbog kojeg se sve ovoliko otegnulo.
A rezultat? Vjerojatno nova odgoda, odnosno četvrti krug.
Naravno, za građane, ta je tema gotovo pa irelevantna. Oni znaju da jedan predsjednik Vrhovnog suda, kako god se zvao, sam ne može pokrenuti nikakvu reformu pravosuđa, a ni ove proceduralne cake ih baš ne zanimaju jer se u to naprosto ne razumiju. No, za političke aktere i odnose snaga u državi ovo itekako jest važna tema, jer se njome mjeri specifična težina glavnih političkih aktera u državi. Jednako kao što Peđa Grbin svoje političke probleme u stranci pokušava riješiti pravnim manevrima, »fiškalijama« kako kažu njegovi oponenti u SDP-u, jednako tako i premijer i predsjednik kao dva pravnika podižu priču o Vrhovnom sudu daleko iznad teme pravosuđa, izravno u političku mezosferu, gdje temperatura neprestano opada, ali zato ozračenje raste.
U svakom slučaju, čini se da ćemo uskoro opet biti na početku ovog sad već dugotrajnog i bolnog procesa. Bilo bi ravno čudu da bude drugačije. A problem je što su svi kandidati više-manje validni, samo je upitno iz kojeg sloja političke atmosfere dolaze.
Uvodnik
Tko je kriv za otezanje oko VSH-a
Tihana Tomičić
16. rujan 2021 18:40
Ksenija Turković / Foto Robert Anic/PIXSELL
Jučer je premijeru Plenkoviću na aktualcu u Saboru pukao film, i on je napokon rekao to ime jasno i glasno: riječ je o Kseniji Turković, potpredsjednici Europskog suda za ljudska prava. Ona je bila prvi izbor
Jedna od najstrože čuvanih tajni hrvatske politike u 2021. godini bila je ona o tome tko je zapravo trebala biti osoba oko koje su se premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović dogovorili, ili trebali dogovoriti, odmah u startu za mjesto predsjednika Vrhovnog suda. Je li to možda bivši šef države Ivo Josipović ili netko drugi od sudaca Vrhovnog suda osim Marina Mrčele, tko je ta osoba koja je u četiri oka postojala kao kohezivna točka između njih dvojice, a nije odmah bila prof. Zlata Đurđević?
A onda je jučer premijeru Plenkoviću na aktualcu u Saboru pukao film, i on je napokon rekao to ime jasno i glasno: riječ je o Kseniji Turković, potpredsjednici Europskog suda za ljudska prava. Ona je bila prvi izbor, i Plenković je više nego otvoreno rekao: »A znate zašto nije izabrana, i to već u veljači? Ne zato što je ja kao netko iz kuta parlamentarne većine ne bi htio, naprotiv, nego zato što je netko nije htio predložiti.« A taj netko je glavom i bradom predsjednik Milanović koji je, dakle, ako ćemo vjerovati premijeru, prekršio njihov dogovor i krenuo inzistirati na imenu prof. Đurđević. Time je Plenković jučer vrlo jasno lopticu vratio Milanoviću, ali i proceduru izbora predsjednika Vrhovnog suda između redaka uputio na vrlo vjerojatno četvrti krug izbora.
Naime, nakon što je otkrio ovu dugo čuvaju tajnu i Milanovića izravno optužio da je zbog njegovih manevara cijela ta procedura već mjesecima u blokadi, premijer je uz ostalo i između redaka poručio kako suca Trgovačkog suda Radovana Dobronića, kojeg je Milanović predložio i koji je jedan od pet kandidata s javnog poziva, uopće ne smatra najboljim kandidatom. Odnosno, pitao se zbog čega bi baš on trebao biti najbolji.
Iz toga su jasne barem dvije stvari: prvo, HDZ očito neće podržati Dobronića nakon ovakvog premijerova ekspozea. I drugo, spor između njega i Milanovića nastavit će se i dalje, među ostalim preko leđa institucije zvane Vrhovni sud Hrvatske. U paketu s tim vjerojatno će se nastaviti i neslaganja oko izbora veleposlanika, jer kad se opet izvuče teška artiljerija između njih dvojice, sve što čini vezanu trgovinu opet će stati.
Iako je izgledalo kao da su »dva brda« postigla zadnjih dana dogovor oko Vrhovnog suda, jer iz HDZ-a nikakav glas protiv suca Dobronića izlazio nije, ipak realno gledajući postavlja se jedno pitanje: zar je netko stvarno vjerovao da će HDZ podržati suca koji je lomio banke, udarao na establishment i imao podršku cjelokupne lijeve oporbe? A upravo je lijeva oporba jučer i »natjerala« Plenkovića da progovori ponovo o Vrhovnom sudu, jer je iznesena teza da HDZ-u Vrhovni sud treba kako ne bi pala nagodba kojom je spašen Agrokor. Opasna teza, koju uostalom nikad nitko neće uspjeti dokazati, no potkrijepljena tvrdnjom da se s izborom predsjednika Vrhovnog suda namjerno oteže, upravo kako bi postojeći sastav tog suca izglasao odluku koja Vladi odgovara. Upravo je to razlog zašto je Plenković sada vratio lopticu Milanoviću, optužujući ga da je upravo on taj zbog kojeg se sve ovoliko otegnulo.
A rezultat? Vjerojatno nova odgoda, odnosno četvrti krug.
Naravno, za građane, ta je tema gotovo pa irelevantna. Oni znaju da jedan predsjednik Vrhovnog suda, kako god se zvao, sam ne može pokrenuti nikakvu reformu pravosuđa, a ni ove proceduralne cake ih baš ne zanimaju jer se u to naprosto ne razumiju. No, za političke aktere i odnose snaga u državi ovo itekako jest važna tema, jer se njome mjeri specifična težina glavnih političkih aktera u državi. Jednako kao što Peđa Grbin svoje političke probleme u stranci pokušava riješiti pravnim manevrima, »fiškalijama« kako kažu njegovi oponenti u SDP-u, jednako tako i premijer i predsjednik kao dva pravnika podižu priču o Vrhovnom sudu daleko iznad teme pravosuđa, izravno u političku mezosferu, gdje temperatura neprestano opada, ali zato ozračenje raste.
U svakom slučaju, čini se da ćemo uskoro opet biti na početku ovog sad već dugotrajnog i bolnog procesa. Bilo bi ravno čudu da bude drugačije. A problem je što su svi kandidati više-manje validni, samo je upitno iz kojeg sloja političke atmosfere dolaze.