Probudiš se jutrom, ako imaš taj privilegij da se ne moraš dizati u šest, okreneš pukim slučajem na program N1 televizije, a tamo sučelice vilinski dobrohotnoj Mašenki Vukadinović ni manje ni više nego ministar graditeljstva i svega što uz to ide, Branko Bačić. Nije baš svaki dan da je u Novom danu N1 televizije neki ministar HDZ-ov, pa još da povod ne bude uopće loš, ili da bude taman takav da se i nema zašto grčevito braniti već se, štoviše, može čime i pohvaliti.

Hvala je vezana bila uz činjenicu da je Vlada uspjela iskoristiti sva ona europska sredstva što su nam se nudila za obnovu potresom porušenog i uništenog. Istinabog u tom moru brojki, ekonomskih izraza i milijuna eura, samo će najuporniji tražiti razliku između onog što je u izgradnji i onog što će se tek graditi, ali s obzirom na to koliko smo skeptični bili prema mogućnosti da išta od ponuđenog iskoristimo, već sama samohvala da smo u malo vremena našli načina da sva sredstva usmjerimo svrsi čini se uspjehom. Ljudi će, kazuje Bačić, iz kontejnera prije zime. I nema mu se što nego vjerovati, premda mediji još uvijek nalaze starijeg svijeta što u Baniji u kontejneru živi, pa još tako da ga od potresa naovamo nitko nije posjetio da ga makar pita kako mu je. Ministar graditeljstva i svega što uz to ide, stoik iz Blata na Korčuli, uspio je što dva njegova prethodnika nisu. Barem se za sada tako čini. Taman da svrati u Novi dan.

Dva niškorisna ministra i jedan valjani trebali su Andreju Plenkoviću da uradi ono što se uraditi mora, da krene obnavljati porušeno. I sad kad se konačno obnova počela događati, evo komentara kako obnova i nema veliku političku težinu. Nije da komentar gađa posve krivo, sad kad je obnova krenula nije to više tema na kojoj se dobivaju politički poeni, niti su slike ministara i(li) premijera uz sazidane kuće materijal na kojem bi se mogla graditi izborna strategija u godini od svekolikih izbora. Ali teza da obnova, odnosno to što je nije bilo tri godine, baš kao i aktualna činjenica da je konačno ima, nije ono što bi HDZ-u moglo štetiti ili mu donijeti koji glas jednostavno je opasna sve da je i točna. Jer, ako obnova nije tema, što onda tema jest!? I ako će se s obnovom, njenom kvalitetom i brzinom, kalkulirati ovisno od toga nosi li štogod punata za izbore, vrijedi li nam ta nesretna demokracija uopće išta!?

Važu li uistinu političari i stranke poteze što ih vuku na osnovu toga koliko su marketinški teški, ili ih pri obavljanju njihova posla ipak vode neki drugi porivi, motivi, odgoj na koncu i ono malo ljudskosti koliko smo je generalno ostavili na životu. I ako se sve gleda kroz prizmu od izbora, znači li to da su stanovnici Banije mogli komotno ostati i dalje u metalnim kockama kad nam ionako nisu bitni pri donošenju odluke u koju ćemo kutiju ubaciti papirić sa zaokruženom milom nam opcijom!?

Splitom ne vlada HDZ, već Centar. Split, na sreću, nije imao potres, ali je zato potres izazvalo jedno stogodišnje stablo. Pelegrinka, koštela, kostela, ili crni koprivić. Među slikama iz djetinjstva što se pamte, a da pojma nemaš zašto, stoji i drvored pelegrinki na cesti što je spajala dvije bolnice. U kući podno ceste se podstanarilo, taman da se u hladu pelegrinki uči voziti bicikl. Pamti se otac, pamti se mali dječji bicikl, pamte se hlače na bucmastoj nozi i sic što žulja, pamti se muka uglavnom i ono malo oduševljenja kada se krenulo bez ičije pomoći na dva kotača niz ulicu od pelegrinki. Stari je to proslavio tako što je ubrao dvije-tri pelegrinke pa ih s guštom pozobao. Momčiću iznurenom učenjem vožnje nije bilo do zobanja, što od pretrpljene muke, što od teksture brašnaste u malog crnog ploda koja mu nikad nije bila po guštu. Ali da je hlada ispod krošnje, hlada je.

Vremenom ona nazovi urbanizacija, a u nas je to danas jednako kaosu, rušila je pelegrinke u ime stambenih kvadrata, trgovačkih centara, parkirnih mjesta, asfalta i betona. Ali nikada, baš nikada nitko nije nasrnuo bagerom na stogodišnje stablo. Da ga, bukvalno, ubije. Granu po granu. Nitko, sve do jučer. A onda je investitor, koji očito nikakvu emociju nema vezano za stabla kao takva, srušio drvo da na njegovu mjestu naraste beton. Lako, međutim, za investitora, no kako je moguće da je vladajućem Centru, gradonačelniku Ivici Puljku i njegovim pobočnicima promaklo da bi ubojstvo kostele moglo biti posve nalik pucanju u vlastitu nogu!? Kako je moguće da oni što se u grad kunu ni pretpostavili nisu da će se stanovništvo dići na noge bijesno, ljuto, žalosno. Jer, stabla su poput ljudi i rušiti ih se da samo i sve do jednog. Je li moguće da su Puljak i njegov suradnici procijenili da pelegrinka nije ono što može biti jezičac na vagi od izbora!? Ne bi ni bila ona tema da je nitko dirao nije, ovako tko zna možda i bude, jer s tim temama od izbora se nikada ne zna.

Zakučasta je ta igra, možda i frustrira pomalo činjenica da vam za uredno poslovanje, za normalno funkcioniranje, za skrb za potrebite, nemoćne, djecu, mlade, radnike, seljake, vodu, struju, plaće, ceste, nitko neće na dnevnoj bazi hvalospjeve davati. Samo, znači li to da ništa od toga ne treba raditi!? Je li Puljku bilo stati pred bager umjesto što je blagoslovio gradnju, ili mu je bilo na vrijeme sjest’ s investitorom pa u tišini naći načina da spasi stablo u gradu bez stabala makar mu ni punta na izborima to ne donijelo!? Je li premijer obnavljao kuće na Baniji zato što je računao da će mu slika podno barjaka na vrh nova krova donijeti štogod prednosti na kladionicama, ili zato što ga je savjest na to gonila!? Ako pitanje obnove nema političku težinu, što ima!? Ako pelegrinka nije pitanje politike koliko i zdrava razuma, što je!?

U današnje doba gotovo da nema kvarta, a da nema svoju grupu na Facebooku. Dobro dođe kad se izgube kome ključevi, kad se traži kućni majstor, kad djetetu ostane na igralištu lopta, kad se primijeti kakav kućni ljubimac da smeten naokolo luta jer je zaboravio put što ga do kuće vodi. Ali, baš kako to na društvenim mrežama i inače bude, gdje je žita, ima i kukolja. Brzo je te objave iz grupe nestalo, no pamti se da je stanoviti XY okačio fotografije klupa u parku te uz njih »prigodan« komentar: »Koji je ovo k….!?« Nije trebalo biti detektivom pa da se otkrije što je momčinu snervalo. Klupe su, naime, bile obojene duginim bojama, na gdjekojoj je pisalo Love, taman da se njemu smrači. Jer, on voli klasično zeleno. Bojazan da će ga slijediti horda istomišljenika pokazala se na sreću neopravdanom. Javile su se učiteljice i profesorice, mahom žene da podupru akciju srednjoškolaca koji su u okviru nastave oslikali klupice ne bi li dobrim ukazale na sve ono zlo i mrzilačko što se po klupicama ispisuje. Akcija je, svemu usprkos, uspjela, sve da ojađeni član grupe sutra pod okriljem noći krene s kantom boje u svoju akciju. No, je li ovo priča vrijedna izbora? Bi li koji bod dobio Tomašević, ili premijer, ili predsjednik da je sjeo na klupicu duginih boja, ili mu je pametnije i pragmatičnije na nju ne sjedati sve da je najveći zagovornik ravnopravnosti na svijetu!?

U kog’ je aršin, tko piše kriterije, koji PR majstor povlači konce iza zastora!? Što je nama tema na kojoj će se lomiti izbori zapravo nitko ne zna, jer u nas je tema sve i ništa. Pa dok premijer putuje k Subotici na otvaranje Hrvatske kuće, valjda samo zadnji romantik misli kako bi lijepo bilo da se sretne s Nikolom Jokićem, da zastanu – jedan na konju, a drugi praćen zaštitarima – popričaju o basketu, potapšaju se po ramenu i krenu dalje u nove radne pobjede. Bilo bi lijepo da nije računice, kalkulacija, koje sve dobro u pravilu pokvare. Pa se zato ruše stabla, troše dva ministra dok se nađe treći koji zna što radi, diže na stražnje noge zbog oslikanih klupa. A šteta je, jer do onih pravih najviših vrhova ide se bez predumišljaja. Da ga je, primjerice, bilo u spomenutog najboljeg košarkaša na svijetu ne bi do vrha uz burek i gazirana pića i ne bi na poruku »’oće ko na basket« zaslužio nula lajkova i nijedan odgovor. Kalkulanti nisu na poruku ni trepnuli. Danas se garant od muke grizu.