Kuda vodi ovaj razgovor – sigurno je rečenica koja je svakome od nas pala na pamet bar jednom, u nekoj situaciji u kojoj smo osjećali nelagodu ili sram. Ili, kao u ovom slučaju, susramlje.

Takav osjećaj nelagode već stvara polemika premijera i predsjednika Republike, koja je sad već prešla na to tko što voli konzumirati ili jesti, kokain ili kroasane, a vjerojatno će završiti onog trena kad napokon prijeđu i na seksualne preferencije, pa će dvoboj iz mlađe jasličke skupine na temu tko ima bolju šuškalicu, valjda napokon i biti priveden kraju.

Ono što je međutim za sve zajednički nazivnik, a to se odnosi i na cjelokupni hrvatski politički milje u širem smislu od njih dvojice, jest tendencija da političari izgleda smatraju da ih novinari neke stvari ne bi ni trebali – ili smjeli – pitati. Jedan drugoga mogu pljuskati i šamarati koliko žele, svašta si izgovoriti, ali ako slučajno novinari progutaju tu njihovu udicu i pokušaju, potpuno opravdano, postavljati pitanja o detaljima onoga što su si njih dvojica međusobno izgovorila, onda je reakcija najčešće ista – to nije tema za razgovor.

Tako predsjednik Zoran Milanović lakonski, na pitanja o svom korištenju flote vojnih helikoptera, odgovara: »Ma dajte, molim vas, nećemo o toj temi više razgovarati«. Nema puno razlike ni u odgovorima premijera Andreja Plenkovića, koji na pitanja o tome zašto ne planira sazvati Vijeće za nacionalnu sigurnost, nakon što je i sam upozoravao na radikalizaciju društva, ne daje nikakvo specijalno argumentirano objašnjenje. Jednostavno, nema potrebe za tim zasad, i zdravo. Da se razumijemo, ni u oporbi drukčije ne reagiraju, pa je tako primjerice oporbena zastupnica Dalija Orešković na pitanja o svojoj suradnji s Janafom, kao odvjetnica, nemušto odgovarala kako nije znala da bi to uopće trebala priopćiti javnosti.

Političari draškaju javnost, daju novinarima »papa in bocca«, a onda kad stvar prijeđe u ozbiljnu sferu, odbijaju dalje odgovarati na legitimna pitanja o tome kako troše državne resurse, koja tijela bi trebalo sazvati u slučaju ugroženosti nacionalne sigurnosti ili sigurnosti građana, kao i o svojim privatnim biznisima koje imaju izvan politike. Predsjednik nikada nije odgovorio na pitanje s kim je poslovao kao privatni konzultant, niti smatra da javnost to ima pravo znati. Premijer donosi odluke iz pozicije jačega, onoga koji u rukama ima poluge izvršne vlasti, i ne misli da mora šire tumačiti svoje odluke. Oporba ne daje odgovore na ona pitanja koja i sama postavlja, kad se postavi u političku poziciju nasuprot vlasti.

Svijest o tome da javnost ima pravo znati sve o njima, potpuno je nedozrela u našoj politici. Dojam je kao da naši političari hrvatsku javnost, novinare, a onda i sve građane ne prestaju podcjenjivati. Ili da im položaj političara uopće nije jasan. Uz beneficije koje dobivaš kao političar, dobivaš i odgovornost, ne samo za odgovorno donošenje odluka, nego i za odgovornu javnu riječ. Stoga se ne očekuje retorika kavoj svjedočimo zadnjih dana. Ali jednako tako i gubiš pravo na privatnost. Javnost ima pravo uvida u imovinu političara, u njihove obiteljske prilike, a jednako tako i u njihove privatne biznise. To možda nikome nije ugodno, ni novinarima koji pitaju, ni njima koji odgovaraju, no to je jednostavno tako u demokratskim društvima. Legitimna i opravdana pitanja, koja ni po čemu nisu tendenciozna niti nužno imaju lošu namjeru, imaju pravo javnosti i naši bi se političari na njih trebali naučiti, bez da ih to očigledno iritira.

Ovako, na sceni imamo samo golu retoriku, uglavnom potpuno neprimjereni javni diskurs, a pitanja koja se odnose na suštinu o tome tko je s kim poslovao, tko se doveo u poziciju sukoba interesa, je li tko kome pogodovao i kojim kanalima, postoji li ugroza za nacionalnu sigurnost, ostaju neodgovorena ili u drugom planu. Teško se oteti dojmu da takva retorika ne služi tome da bude dimna zavjesa iza koje se zapravo sklapaju dogovori i poslovi o kojima javnost, valjda, ne bi trebala ništa znati. A od ovakvog rječnika svima nam je sad već pomalo neugodno.