Živimo li normalno, ili smo u izvanrednom stanju? Sve dok broj oboljelih od koronavirusa raste, a raste, i dok se još razmišlja o tome hoće li djeca najesen moći normalno ići u školu i na fakultete, opravdano je postavljati pitanje je li naš život postao izvanredno stanje. Primjerice, i dalje ostaje otvoreno pitanje moraju li se nositi maske u trgovinama i javnom prijevozu.

I ako ne, tko će propisati sankciju?

Sve dileme koje su bile otvorene prvoga dana pojave koronavirusa, aktualne su i danas. Nema lockdowna, no na snazi je i dalje niz mjera koje propisuje Nacionalni stožer. A kako vrijeme prolazi, sve se više čini da bi pravni okvir za postupanje državnih, javnih i komunalnih službi prema građanima koji ne poštuju mjere, trebao biti dodatno učvršćen.

Na ta pitanja upozorava i predsjednik Zoran Milanović. Od prvoga dana inzistira da se zbog korona krize aktivira članak 17. Ustava koji propisuje da u izvanrednim okolnostima sve odluke mora donositi Sabor, i to dvotrećinskom većinom. No, kako se u članku 17. navodi i kako u toj situaciji proglašenog izvanrednog stanja, suodlučuju zajedno premijer i predsjednik, HDZ-ov šef Vlade Andrej Plenković uporno to nastoji izbjeći. U međuvremenu je Sabor formalizirao rad Stožera kroz dva zakona – o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, te o Civilnoj zaštiti, no pozicije su otpočeka jasne i otpočetka iste: Milanović želi da odluke o mjerama donosi Sabor, Plenković da ih donosi Vlada putem Stožera kao ovlaštenog tijela.

Očito je da se u ubrzo dogovor oko toga neće postići, jer je riječ o čistom političkom odmjeravanju snaga dvojice lidera. No, postoji problem čak veći i od te dileme, a to je činjenica da je Ustavni sud koji jedini može odlučivati o ustavnosti Vladinih rješenja, te o inicijativama predsjednika Republike, odlučio imati »oči širom zatvorene« i – otići na kolektivni godišnji odmor.

Nazivali korona krizu izvanrednim stanjem ili ne, i Vlada i predsjednik već mjesecima čine ono što im je i posao: Vlada donosi mjere za građane i osigurava njihovo provođenje; predsjednik Republike upozorava javno, jasno i glasno na sve ono što u vezi s tim po njemu preceduralno ne stoji. No, tu su, rade i govore. Ali za Ustavni sud i njegove »svete krave« korona krize nema. Izraz »izvanredne okolnosti« za njih ne postoji. Nisu primijetili epidemiju ni pandemiju, oni su na kupanju.

Nažalost, opravdanja nemaju ni za razdoblje prije sezone godišnjih odmora. SDP-ov Peđa Grbin odmah je, po pojavi prvih dilema o tome tko može donositi odluke oko epidemioloških mjera, uputio Ustavnom sudu zahtjev za njihovo tumačenje zakona koji se tiču ove materije, a potom je još gotovo 30 ljudih ljudi ili institucija zatražilo stav Ustavnog suda o istoj stvari. Dakle, Ustavni sud je imao barem tri mjeseca da se očituje, a jedno od objašnjenja zašto su i prvi val korone prespavali, jest da je tada uslijedila izborna kampanja, a da se Ustavni sud ne miješa u politiku.

Ustavni sud se ne miješa u politiku? Pa Ustav je vrhunsko političko pitanje, a Ustavni sud nema praktički nikakvog drugog posla nego da se miješa u politiku, i odlučuje tko je u pojedinoj pravnoj stvari oko usklađenosti nekog zakona s Ustavom u pravu, a tko u krivu.

Ne postoji apsolutno niti jedno drugo tijelo koje se može miješati u polemiku Milanovića i Plenkovića oko epidemioloških mjera osim Ustavnog suda, a valjda bi zdrav razum nalagao da je to posebno važno u izvanrednim okolnostima kao što je epidemija smrtonosne bolesti. Zato je sramotno objašnjenje tih ljudi, koji se inače biraju na mandat od osam godina i imaju koeficijent plaće viši od predsjednika Vlade, da nemaju vremena pozabaviti se onim jedinim što im posao jest.

A ako su pod političkim utjecajem bilo koje od ove dvije strane, što je možda logično pomisliti u ovakvoj situaciji, tim više: onda su već mogli po hitnom postupku prije ljeta donijeti svoj pravorijek. Samo da se napokon otklone ove dileme, i da u konačnici građani znaju koje mjere obavezno moraju poštovati, a koje su tek preporuke.