Uz koronu, potres, ekonomsku krizu, Hrvatska je u ovoj nesretnoj 2020. godini doživjela i moralno dno. Ako je događaj koji je jučer potresao i šokirao zemlju, ranjavanje policajca pred samom Vladom i samoubojstvo mladog nasilnika zadojenog mržnjom prema svima i svemu, i naoružanog do zuba, slika Hrvatske, tada je to jedna tužna država.
Što trebamo činiti da bili bi ljudi, kako kaže pjesma? Kako odgajati svoju djecu da ne mrze, da ne rastu ogorčeni i nasilni, kako ih izolirati od »vrba« i pjesama koje potiču govor mržnje, kako ih naučiti da je sustav tu da ih štiti, a ne da ih pljačka, kako ih skloniti od oružja ako su nam kuće 25 godina nakon kraja rata pune kalašnjikova i pištolja? Što je radila obitelj, što je radilo školstvo, čemu nas ovakva društvena atmosfera uči? Tisuće su pitanja nakon šokantnog napada na policajca pred samom Vladom i Saborom, na mjestu kojim bi se trebali dičiti, umjesto da ga preziremo i mrzimo.
Nažalost, čini se da četvrt stoljeća nije dovoljno da zaboravimo rat i nasilje. Još i danas uhićuju se počinitelji ratnih zločina na ovim područjima, a u Vukovaru djeca još uvijek sjede u školi odijeljena na hrvatske i srpske razrede. Što o našem društvu govori činjenica da je ovakav čin mogla počiniti mlada osoba rođena 1998. godine, o čemu je taj dečko slušao cijelo svoje djetinjstvo i zašto je morao biti opterećen ratom koji je počeo skoro deset godina prije njegova rođenja. Čime se pothranjivao da je odlučio uzeti oružje u ruke, i na kraju svoj život skončati uz poruku »Dosta je bilo prevara i bezobzirnog gaženja ljudskih vrijednosti bez odgovornosti«. Čak i ako se na kraju ispostavi da su postojali posve osobni razlozi za ovakav čin, jedan pogled na Facebook zid mladog Danijela Bezuka pokazuje da je na društvenim mrežama bez ikakvih sankcija širio govor mržnje, poticao na nasilje i pozirao pored zabranjenih insignija od rane mladosti. I sve to do svoje 22. godine života.
Potpuno je druga dimenzija ovog tužnog događaja ona politička. A ona se svodi na strah političara od budućih sličnih napada, zbog čega mnogi predlažu da se Markov trg zatvori za javnost. I tu će se Hrvatska podijeliti. Jer dok gledamo moderne, primjerice skandinavske zemlje, gdje premijeri i predsjednici autobusom ili biciklom dolaze na posao, neki bi naši posve liberalno i građanski orijentirani političari zatvorili ulice, zabarikadirali se i zabranili pristup Vladi i Saboru za obične građane i turiste. I u tom smislu Hrvatska je na prekretnici – hoće li biti policijska država s kontrolama i ogradama, ili otvoreno društvo koje će svoju djecu odgajati tako da im na pamet ne padne posezanje za oružjem ili nasiljem. To je pitanje koncepta, vrlo striktnog opredjeljenja, a posebno je to osjetljivo pitanje danas, kad smo zbog koronakrize suočeni s drastičnim dokidanjem svojih prava i sloboda. Dobar primjer bio je prosvjed prije dva dana u Rijeci, zvao se »Za slobodu«, a na njemu su se okupili tvrdi desničari, razni anarhisti, ali i oni koji su svoj nastup završili sa »Smrt fašizmu, sloboda narodu«.
Nitko ne želi da mu se dira njegova sloboda, ni oni najkonzervativniji, ni oni ekstremni, ni oni umjereni, mainstream građani. Korona nas je dovela do toga da, kako kaže predsjednik Zoran Milanović, lako zamagljenih očiju postajemo kositreni vojnici, koji slijepo izvršavaju naredbe nekog »višeg« tijela kao što je stožer, i svi osjećamo da nam u ovoj 2020. godini nedostaje dio naše slobode. Ne možemo putovati, to znači da se ne možemo slobodno kretati, zatvoreni smo u svoje gradove ili mjesta, sad najesen opet ćemo možda biti zatvoreni samo u svoje stanove. Gušimo se u neslobodi, i frustracije rastu. To će se vjerojatno tek početi značajnije ispoljavati, možda je Danijel Bezuk samo prvi u nizu.
No, s druge strane, teško se ne složiti s premijerom Andrejom Plenkovićem koji je jučer, neposredno nakon napada na zgradu u kojoj je i njegovo radno mjesto, što sigurno nije ugodno, posve zdravorazumski rekao: »Mi imamo tu kulturu otvorenosti godinama u hrvatskoj demokraciji. Trg svetog Marka na kojem su sve institucije, dostupan je svima«.
I možda bi tako trebalo i nadalje ostati. Ne možemo si dokinuti svaku vrstu slobode. Jedan ružni i tužni, ali izolirani incident, ne bi nas trebao učiniti bližima strahu nego što već jesmo, nakon korone i potresa.
Tihana Tomičić
Strah ubija slobodu
Tihana Tomičić
13. listopad 2020 12:43
foto Davor Kovačević
Uz koronu, potres, ekonomsku krizu, Hrvatska je u ovoj nesretnoj 2020. godini doživjela i moralno dno. Ako je događaj koji je jučer potresao i šokirao zemlju, ranjavanje policajca pred samom Vladom i samoubojstvo mladog nasilnika zadojenog mržnjom prema svima i svemu, i naoružanog do zuba, slika Hrvatske, tada je to jedna tužna država.
Što trebamo činiti da bili bi ljudi, kako kaže pjesma? Kako odgajati svoju djecu da ne mrze, da ne rastu ogorčeni i nasilni, kako ih izolirati od »vrba« i pjesama koje potiču govor mržnje, kako ih naučiti da je sustav tu da ih štiti, a ne da ih pljačka, kako ih skloniti od oružja ako su nam kuće 25 godina nakon kraja rata pune kalašnjikova i pištolja? Što je radila obitelj, što je radilo školstvo, čemu nas ovakva društvena atmosfera uči? Tisuće su pitanja nakon šokantnog napada na policajca pred samom Vladom i Saborom, na mjestu kojim bi se trebali dičiti, umjesto da ga preziremo i mrzimo.
Nažalost, čini se da četvrt stoljeća nije dovoljno da zaboravimo rat i nasilje. Još i danas uhićuju se počinitelji ratnih zločina na ovim područjima, a u Vukovaru djeca još uvijek sjede u školi odijeljena na hrvatske i srpske razrede. Što o našem društvu govori činjenica da je ovakav čin mogla počiniti mlada osoba rođena 1998. godine, o čemu je taj dečko slušao cijelo svoje djetinjstvo i zašto je morao biti opterećen ratom koji je počeo skoro deset godina prije njegova rođenja. Čime se pothranjivao da je odlučio uzeti oružje u ruke, i na kraju svoj život skončati uz poruku »Dosta je bilo prevara i bezobzirnog gaženja ljudskih vrijednosti bez odgovornosti«. Čak i ako se na kraju ispostavi da su postojali posve osobni razlozi za ovakav čin, jedan pogled na Facebook zid mladog Danijela Bezuka pokazuje da je na društvenim mrežama bez ikakvih sankcija širio govor mržnje, poticao na nasilje i pozirao pored zabranjenih insignija od rane mladosti. I sve to do svoje 22. godine života.
Potpuno je druga dimenzija ovog tužnog događaja ona politička. A ona se svodi na strah političara od budućih sličnih napada, zbog čega mnogi predlažu da se Markov trg zatvori za javnost. I tu će se Hrvatska podijeliti. Jer dok gledamo moderne, primjerice skandinavske zemlje, gdje premijeri i predsjednici autobusom ili biciklom dolaze na posao, neki bi naši posve liberalno i građanski orijentirani političari zatvorili ulice, zabarikadirali se i zabranili pristup Vladi i Saboru za obične građane i turiste. I u tom smislu Hrvatska je na prekretnici – hoće li biti policijska država s kontrolama i ogradama, ili otvoreno društvo koje će svoju djecu odgajati tako da im na pamet ne padne posezanje za oružjem ili nasiljem. To je pitanje koncepta, vrlo striktnog opredjeljenja, a posebno je to osjetljivo pitanje danas, kad smo zbog koronakrize suočeni s drastičnim dokidanjem svojih prava i sloboda. Dobar primjer bio je prosvjed prije dva dana u Rijeci, zvao se »Za slobodu«, a na njemu su se okupili tvrdi desničari, razni anarhisti, ali i oni koji su svoj nastup završili sa »Smrt fašizmu, sloboda narodu«.
Nitko ne želi da mu se dira njegova sloboda, ni oni najkonzervativniji, ni oni ekstremni, ni oni umjereni, mainstream građani. Korona nas je dovela do toga da, kako kaže predsjednik Zoran Milanović, lako zamagljenih očiju postajemo kositreni vojnici, koji slijepo izvršavaju naredbe nekog »višeg« tijela kao što je stožer, i svi osjećamo da nam u ovoj 2020. godini nedostaje dio naše slobode. Ne možemo putovati, to znači da se ne možemo slobodno kretati, zatvoreni smo u svoje gradove ili mjesta, sad najesen opet ćemo možda biti zatvoreni samo u svoje stanove. Gušimo se u neslobodi, i frustracije rastu. To će se vjerojatno tek početi značajnije ispoljavati, možda je Danijel Bezuk samo prvi u nizu.
No, s druge strane, teško se ne složiti s premijerom Andrejom Plenkovićem koji je jučer, neposredno nakon napada na zgradu u kojoj je i njegovo radno mjesto, što sigurno nije ugodno, posve zdravorazumski rekao: »Mi imamo tu kulturu otvorenosti godinama u hrvatskoj demokraciji. Trg svetog Marka na kojem su sve institucije, dostupan je svima«.
I možda bi tako trebalo i nadalje ostati. Ne možemo si dokinuti svaku vrstu slobode. Jedan ružni i tužni, ali izolirani incident, ne bi nas trebao učiniti bližima strahu nego što već jesmo, nakon korone i potresa.