Nećemo dozvoliti nikakve secesionističke ni separatističke pokušaje u BiH – sukus je to poruka koje je jučer iz Sarajeva i Mostara poslao hrvatski premijer Andrej Plenković. Nažalost po Hrvatsku, iako je posjet davno ranije bio planiran, on je morao biti iskorišten da vrh Vlade sanira političke štete koje je na političkoj sceni BiH zadnjih dana i tjedana posijao hrvatski predsjednik Zoran Milanović.

Naravno, svatko razuman između suradnje s nacionalistima i poštovanja Daytona, izabire ovo drugo, a bit će velika sreća ako izjave predsjednika Milanovića o njegovim prijateljima Miloradu Dodiku i ostalim nacionalistima u BiH budu shvaćene kao incident, eksces ili zabuna. Nesporazum. U vremenima kad je međunarodna politička scena osviještena oko potreba Bosne i Hercegovine, ali i oko opasnosti koje bi i naznaka zveckanja oružjem donijela, to treba shvatiti kao sretan trenutak za Zapadni Balkan u cjelini. Američki predsjednik Joe Biden visoko je senzibiliziran na potrebe građana BiH, on je bio jedan od glavnih i glasnih pojedinaca u američkoj politici kad se događao ratni napad na BiH, pa to valjda nije zaboravio. S druge strane, i Europska unija je itekako upoznata i s najmanjim problemima na tlu ratom poharane Bosne. Da je barem uvijek tako bilo, pa da se Sarajevo, Srebrenica ili Nova Bila nikad nisu ni dogodili. Umjesto da zahvaljujemo svim triju bogovima koji žive na tlu Bosne što je međunarodna politika napokon shvatila bit života (i sukoba) u ovoj regiji, nažalost dijelovi hrvatske politike, uključujući povremeno i Pantovčak, kao da su ta nesretna vremena zaboravili. Ili im trebaju radi neke dnevne politike.
U tom kontekstu, moglo bi se reći da je Plenković jučer u BiH bio ne samo kao predstavnik hrvatske oficijelne politike, nego i eksponent europske politike prema regiji. Cilj je očuvati Dayton, a onda ga kroz izmjene izbornog zakona, uoči izbora u toj susjednoj zemlji iduće godine, i popraviti, unaprijediti. Izgledne su izmjene u načinu izbora članova Predsjedništva, ili njihovom broju, a sve kako bi se zaštitili najslabiji u BiH. To su, po svom broju, upravo Hrvati koji su u zadnjoj rundi de facto bili ostali bez svog predstavnika, budući da je Željko Komšić kao Hrvat bio biran pretežno bošnjačkim glasovima. Dva su tumačenja te situacije – jedno je da je Komšić istinski građanski političar i samo oroz koji je prerano kukuriknuo u ime buduće, istinski građanske Bosne. Drugo je da je možda on prevara za reprezentativnost Hrvata u Predsjedništvu. Ali ako međunarodna zajednica, koju danas kao država članica EU-a ravnopravno čini i Hrvatska, bude išla u smjeru promjena izbornog zakona koje će Hrvatima osigurati i takvu građansku zastupljenost, a i nacionalnu, odnosno konstitutivnu reprezentativnost – svo zlo s tim. Onda takvu politiku bezuvjetno treba podržati. Jer to je tada win-win.

Možda je supstancijalno, čak i točno da Srbi i Hrvati putem svojih predstavnika Milorada Dodika i Dragana Čovića mogu biti zastupljeni autentičnije nego kroz neke druge, građanske modele. Ali u pitanju je smjer i budućnost BiH. A to sigurno nije vraćanje na nacionalističke politike.

Uostalom, što reći nakon jučerašnjih Dodikovih izjava? Čelnik Republike Srpske šalje poruku najvećoj europskoj zemlji, Njemačkoj, o tome kako će »uzvratiti« na najavljene sankcije zbog svoje politike zveckanja oružjem.

Da nije smiješno, bilo bi tragično. Danas nije 1991. niti 1993., srpska nacionalistička politika je odavno prokazana i spremljena u ropotarnicu povijesti. To je potpuno prevladana politika za koju će Zapad, a i Hrvatska, zajednički naći lijeka. Već u 2022. godini, nema sumnje. Oslanjati se na takve saveznike, ako Pantovčak to namjerava činiti, pomalo je apsurdno.

Živimo u zajednici europskih naroda, čemu teži i BiH. Stoga je svaka druga politika jednostavno nerealna. Pitanje Dodiku mogla bi biti parafraza stare pjesme Bijelog dugmeta, kad smo već kod BiH. Uzvratit će? Čime, od svijeta da se brani, kao ruža sa dva smiješna trna, ili snom.

Sve je to odavno prekrio ružmarin, snjegovi i šaš. Danas je, srećom, novo doba za BiH.