Piše Tihana Tomičić

Skandal koji se nije trebao dogoditi

Tihana Tomičić

Mario Banožić i Zoran Milanović / Foto Miroslav Lelas/PIXSELL

Mario Banožić i Zoran Milanović / Foto Miroslav Lelas/PIXSELL

Nijedna politika koja je obilježena skandalima, nije dobra politika

placeholder


Nijedna politika koja je obilježena skandalima, nije dobra politika. A pogotovo nije dobro ako je to povezano s nacionalnom sigurnošću i vojskom. Incident koji se jučer opet dogodio, a koji bi mogao završiti ostavkom ili smjenom načelnika Oružanih snaga RH Roberta Hranja, sigurno nije način na koji bi se trebalo upravljati vojskom.


Kako je poznato, sve je započelo molbom ili upitom predsjednika Zorana Milanovića da se jednog časnika, doduše Počano-zaštitne bojne koja izravno čuva predsjednika Republike i njegov ured na Pantovčaku, još ne umirovljuje. Nekoliko poruka poslano je nadležnom ministru Mariju Banožiću u tom smjeru, a on je postupio strogo administrativno, pozivajući se na zakon koji striktno kaže koliko produljenje umirovljenja može maksimalno trajati. Je li to učinio da bi kao HDZ-ovac provocirao šefa države, to je nemoguće tvrditi. No, čak i da je tako, da je ministar Banožić postupio politički motivirano ili nekooperativno, reakcija predsjednika ne bi trebala biti ovakva, kao jučer, i kao prethodnih dana.


Zabraniti ministru da govori, i pritom staviti u nemoguću poziciju načelnika Oružanih snaga koji bi se trebao opredjeljivati između dvije linije zapovijedanja, to sigurno nije način. Od prvog dana predsjednik Milanović nije krio da će zbog ovog sukoba s Banožićem »sve izblokirati«, da bi jučer čak izrijekom najavio i »kako će ovako biti do daljnjeg, sve dok ne vrati Elvisa Burčula u službu«. Predsjednik će, dakle, zbog jednog izdvojenog slučaja izravno sudjelovati u blokadi sustava obrane, a i svih drugih segmenata zajedničkog upravljanja prema Ustavu. Je li to privatiziranje funkcije predsjednika, ili šef države ima pravo do krajnjih granica prenapregnuti sukob oko ovlasti koje mu po Ustavu pripadaju zajedno s ministrom obrane? Vrlo teško pitanje – vjerojatno bi se i Ustavni sud podijelio na tumačenju ove situacije.




Milanović se pritom poziva na hijerarhiju u vojsci, upozorava koje su njegove ovlasti, da je upravo on vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. I ima pravo. No, je li imao pravo i kad je prije pet godina o toj istoj temi govorio drukčije? Tada je bio premijer, a na proslavi 20. godišnjice Oluje, gdje se postavilo pitanje tko vojsci može i smije narediti, odnosno zabraniti sudjelovanje u mimohodu na proslavi, tvrdio je upravo suprotno – da vojskom u miru zapovijeda tadašnji njegov ministar obrane, a da tadašnja predsjednica postaje zapovjednik samo u slučaju rata. Kolinda Grabar-Kitarović tvrdila je da je zapovjednik OS – uvijek zapovjednik, i u ratu i u miru, a upravo danas tu istu tezu zastupa predsjednik Milanović.


Možda je za očekivati da svaki dužnosnik koji se nađe u poziciji šefa države, zapravo, na isti način vidi svoju ovlast i ulogu u hijerarhiji zapovijedanja. No, kao što je tada osporavao njen stav, tako danas predsjednik Milanović osporava Banožićev stav. Konkluzija, on je sklon oponirati bilo čijem stavu. Ovisno o dužnosti na kojoj se u tom trenutku nalazi.
Ne treba biti jako mudar pa zaključiti da takva nedosljednost i zauzimanje stava prema prilici sigurno nisu najbolja politička referenca, u smislu povjerenja koje neki političar treba imati dok obnaša visoku dužnost.


No, u jednome je predsjednik Milanović sigurno sto posto u pravu: na kraju će se o svemu morati oglasiti premijer Andrej Plenković. Spor je, naime, nadišao ministarsku razinu, a pogotovo ako ostanemo bez glavnog načelnika Oružanih snaga, ako se general Hranj povuče da se spasi ove neugodne situacije. Pritom, Hranj neće biti prvi »žrtvovani« pojedinac u Milanovićevu mandatu. Na neki način on je potrošio i ime prof. Zlate Đurđević oko Vrhovnog suda, a uostalom i samog brigadira Elvisa Burčula sigurno doveo u nezgodnu situaciju, da bude povodom ovakvih, veoma ozbiljnih sukoba u samom vrhu države.


Zato će na kraju morati presjeći premijer Plenković. On se želio dogovarati oko imenovanja veleposlanika, spremno je na kraju prihvatio i Milanovićevog kandidata za Vrhovni sud. Hoće li sada opet popustiti, pa smijeniti svog ministra obrane? Neće, ovo ga tek osnažuje, kaže. Dapače, postavit će se pitanje zakonitosti rada predsjednika Republike. Što je na korak od inicijative da se otvori pitanje njegova opoziva.


Sve zajedno potpuno nepotrebno.