SDP danas bira budućnost za svoje naredne četiri godine. Nakon teškog izbornog poraza iz srpnja, općeg obezglavljivanja i četiri godine potpunog lutanja s politikama i kadrovima, čemu se mogu pribrojiti i još prethodne dvije kad je stranku još vodio Zoran Milanović, vrludajući ka desnome, SDP ima priliku oporaviti se, ili nestati.

Teoretski, socijaldemokrati bi trebali izabrati novog lidera čiji će profil činiti progresivan i aktivistički pristup politici, povratak običnom čovjeku, ostavljanje salonskog ljevičarenja i teoretiziranja u vjetar, a također i snažan otpor vladajućem HDZ-u i njegovim koruptivnim praksama.

SDP-u treba lider koji će biti spreman prijeći preko klanovskih sukoba i surađivati korektno čak i sa unutarstranačkim protivnicima. Za to je potreban i snažan karakter i autoritet, jer je SDP u takvom stadiju rasula da novi šef doista treba imati autoritet koji će se poštivati.

Uz to, novi lider mora razumijeti i znati promovirati moderne socijaldemokratske politike, pratiti svu literaturu i trendove lijevih politika u svim zemljama koje su one na vlasti, ili kao opozicija formuliraju nove politike za budućnost.

Na koncu, novi lider SDP-a mora biti i elektibilan, što god to značilo, a obično to pretpostavlja neku vrstu karizme, dobru retoriku i nastupe, ali to također i znači da se mora raditi o osobi koja može parirati aktualnom šefu HDZ-a Andreju Plenkoviću, ili bilo kome drugom koji ga tu kroz naredne četiri godine može naslijediti.

A tu je ljestvica dosta visoko podignuta nakon premijera koji govori četiri ili pet jezika, ima dobre kontakte u EU, i pritom je pokazao da glatko uspijeva kontrolirati i svoju stranku, u kojoj je do jučer bio stranac.

Prepoznajete li nekoga od kandidata u ovom opisu? Ako da, blago vama, možete mirno izaći na biralište, naravno ako ste član SDP-a.

Sreća u nesreći za SDP može se kriti i u tome da je HDZ, koliko god ga Plenković umivao, i dalje ostao mjesto brutalnih načina za podjelu političke moći, kroz razne klubove, druženja ministara iza zatvorenih vrata gdje se namještaju poslovi i biraju kadrovi, gdje se mobiteli moraju ostavljati na ulazu kako “Sodoma i Gomora” ne bi procurila van do medija i plebsa.

Takve prakse jedine mogu srušiti Plenkovića i njegovu ekipu – SDP zasad ne. Ali ako se lavina zakotrlja i ako se afere na kraju završe padom HDZ-a, i to može biti prilika za novi SDP i novog lidera.

Uostalom, i Milanoviću je 2011. vlast pala u ruke poput zrele kruške, nakon pada Ive Sanadera.

To je, međutim, zasad ipak samo želja SDP-ovaca. Plenković je mudar igrač, i sigurno će se osobno na vrijeme ograditi od ministara koji su malo previše “klubovali”, i zamijeniti ih drugima. No, dotad, SDP-ovci se moraju uzdati u se i u svoje kljuse.

A to znači da danas imaju itekako težak zadatak izabrati najboljega, pogotovo ako se zna s koliko se blata međusobno nabacuju u ovoj kampanji.

Ne čak sami kandidati za predsjednika, oni su dapače na sučeljavanjima uglavnom međusobno dosta korektni, nego njihovi operativci, koji pišu lažne šalabahtere, učlanjuju preko noći sumnjive ljude za članarinu od jedne kune, šire glasine jedni o drugima po medijima, ucjenjuju se međusobno budućim foteljama i položajima…

Ako ne budu u stanju izabrati predsjednika, ili predsjednicu, koji to može prevladati, onda su si unaprijed potpisali smrtnu presudu.

Jedini spas je da novi predsjednik, tko god to bio, i svoje protukandidate nakon izbora uključi u formuliranje politika kao svoje suradnike ili savjetnike, da poštuje činjenicu da su i oni nečiji izbor, da ne bude revanšizma i skidanja glava.

Opasnost je i da oni koji izgube, možda odluče i napustiti stranku, vezati uz sebe dio zastupnika u klubu u Saboru ili slično, i time oslabiti i parlamentarnu poziciju SDP-a, jer tada je ta stranka na putu bez povratka.

S druge strane, masa birača koju čine obični ljudi, koji priželjkuju društvenu jednakost i solidarnost, još uvijek trebaju SDP. Zbog njih bi se konkurenti u borbi za moć u toj stranci trebali ponašati odgovorno. Ne zbog sebe i svoje fotelje.