Sabor je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske / Foto Arhiva NL
Praznik se godinama selio iz svibnja u lipanj, pa tako u šestom mjesecu više nemamo tri praznika, ovaj uz Tijelovo i Dan antifašističke borbe, nego samo dva, a proslava je u Plenkovićevoj eri vraćena na 30. svibnja.
Je li iznad Sabora samo Bog? Ili je od Vardara pa do Triglava bila tamnica naroda? Ili je točno sve od navedenog?
To su dvije dileme koje muče Hrvatsku već godinama, odnosno njenu vladu desnog centra s jedne, i dosadašnje vlade lijevog centra s druge strane.
U prijevodu, HDZ zastupa tezu da je konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine bilo dovoljnim razlogom da se taj dan proglasi Danom državnosti, jer formiranje tog najvišeg političkog tijela zaista predstavlja ispunjenje sna o državnosti. S druge strane, SDP tvrdi da je tada Hrvatska još bila u Jugoslaviji, i da je pravi datum 25. lipnja 1991. godine, kad je proglašeno raskidanje svih državno pravnih veza s Jugoslavijom, također u Hrvatskom saboru.
Praznik se tako godinama selio iz svibnja u lipanj, pa tako u šestom mjesecu više nemamo tri praznika, ovaj uz Tijelovo i Dan antifašističke borbe, nego samo dva, a proslava je u Plenkovićevoj eri vraćena na 30. svibnja.
No, kako bilo da bilo, taj je dan sada službeno državni praznik i bio bi red da ga obilježi cijeli državni vrh. Ali to, evo, nije slučaj. Vlada i njezina ministarstva tako su organizirala dvije proslave – u nedjelju navečer svečani koncert u HNK-u u Zagrebu gdje su se okupili ministri, zastupnici, diplomatski zbor, predstavnici Crkve i drugih konfesija, kulturni i drugi radnici, akademici itd. No, nije bilo predsjednika Republike Zorana Milanovića, a niti ijednog zastupnika SDP-a, bar koliko se moglo primijetiti u tv-prijenosu i na fotografijama. Isto se ponovilo na sam praznik, jučer ujutro, kad su predstavnici izvršne i parlamentarne vlasti položili vijence za domovinu i davali prigodne izjave. Uz njih su bili i gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, i primjerice zastupnici Socijaldemokrata. Ali ne i SDP-a. Ali ne i predsjednik Milanović.
Umjesto toga, on je ranije, prošlog petka popodne organizirao veliki prijem, također za velik broj uzvanika, ali ne u povodu Dana državnosti, nego u povodu Dana oružanih snaga. Po novome, ta se dva dana poklapaju pa je tako Pantovčak mogao reći da je svečanost ipak imao. Ali ne striktno u povodu Dana državnosti.
Besmislena je to i naporna politička polemika između dva politička pola koja nikud ne vodi. Iz godine u godinu vlasti se prepucavaju oko istoga, i kako koja osvoji većinu u Saboru, tako se Dan državnosti seli po kalendaru. Ovaj koji se slavi 30. svibnja po broju godina nadmašuje onaj koji se slavio u lipnju, no malo koji građanin to prati. Ljudi otprilike znaju da je u redu da izvjese zastavu i da spoje vikend, i sve dok postoji barem neki datum koji se zove Dan državnosti, njima je to ok. Da se na tu temu održi referendum, vjerojatno bi javnost bila podijeljena pola-pola, ali nitko zbog toga ne bi krenuo u građanski rat niti pokrenuo revoluciju. Zato je ta rasprava, a pogotovo bilo čiji politički inat oko toga, praktički bespredmetan. Nitko ne dovodi u pitanje hrvatsku državnost niti legitimitet odluka donesenih 30. svibnja 1990. ni 25. lipnja 1991. – i to je jedino bitno.
Ova priča međutim pokazuje dvije stvari: prvo, predsjednik Milanović je i dalje idejni vođa onoga što nazivamo SDP. Kako on, tako i oni. Ako je za Milanovića ovaj praznik izlišan i bezsadržajan, onda je on to i za SDP-ovce. I obrnuto, oni svi zajedno tvrde da je 30. svibanj dan kad HDZ slavi svoju pobjedu iz 1990. godine. Što je također točno, utoliko što je ta stranka bila izborni pobjednik u tim prijelomnim vremenima.
No, ono drugo je svakako zanimljivije, a to je činjenica da predsjednik Republike, ma kako se on sada zvao, praktički ne obilježava Dan državnosti one države na čijem je čelu i za koju se, kako kaže, svim silama bori na međunarodnom planu, primjerice kad su u pitanju Hrvati u BiH, kad je u pitanju njena istinska neovisnost o Zapadu, a i o Putinovom »novom istoku« itd.
Bilo je tako okrepljujuće kad su nakon Milanovićeva dolaska na vlast 2020. godine on i Plenković zajedno u miru obilježili godišnjicu Oluje u Kninu. Niti je bilo potrebno da se novinari bave ovim pustim analizama, niti je bilo značajnije tenzije u društvu. No, nekad bilo, sad se spominjalo. Čini se da u njihovu odnosu samo sukob stalan jest.
UVODNIK
Samo podjela stalna jest
Tihana Tomičić
31. svibanj 2022 12:51
Sabor je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske / Foto Arhiva NL
Praznik se godinama selio iz svibnja u lipanj, pa tako u šestom mjesecu više nemamo tri praznika, ovaj uz Tijelovo i Dan antifašističke borbe, nego samo dva, a proslava je u Plenkovićevoj eri vraćena na 30. svibnja.
Je li iznad Sabora samo Bog? Ili je od Vardara pa do Triglava bila tamnica naroda? Ili je točno sve od navedenog?
To su dvije dileme koje muče Hrvatsku već godinama, odnosno njenu vladu desnog centra s jedne, i dosadašnje vlade lijevog centra s druge strane.
U prijevodu, HDZ zastupa tezu da je konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine bilo dovoljnim razlogom da se taj dan proglasi Danom državnosti, jer formiranje tog najvišeg političkog tijela zaista predstavlja ispunjenje sna o državnosti. S druge strane, SDP tvrdi da je tada Hrvatska još bila u Jugoslaviji, i da je pravi datum 25. lipnja 1991. godine, kad je proglašeno raskidanje svih državno pravnih veza s Jugoslavijom, također u Hrvatskom saboru.
Praznik se tako godinama selio iz svibnja u lipanj, pa tako u šestom mjesecu više nemamo tri praznika, ovaj uz Tijelovo i Dan antifašističke borbe, nego samo dva, a proslava je u Plenkovićevoj eri vraćena na 30. svibnja.
No, kako bilo da bilo, taj je dan sada službeno državni praznik i bio bi red da ga obilježi cijeli državni vrh. Ali to, evo, nije slučaj. Vlada i njezina ministarstva tako su organizirala dvije proslave – u nedjelju navečer svečani koncert u HNK-u u Zagrebu gdje su se okupili ministri, zastupnici, diplomatski zbor, predstavnici Crkve i drugih konfesija, kulturni i drugi radnici, akademici itd. No, nije bilo predsjednika Republike Zorana Milanovića, a niti ijednog zastupnika SDP-a, bar koliko se moglo primijetiti u tv-prijenosu i na fotografijama. Isto se ponovilo na sam praznik, jučer ujutro, kad su predstavnici izvršne i parlamentarne vlasti položili vijence za domovinu i davali prigodne izjave. Uz njih su bili i gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, i primjerice zastupnici Socijaldemokrata. Ali ne i SDP-a. Ali ne i predsjednik Milanović.
Umjesto toga, on je ranije, prošlog petka popodne organizirao veliki prijem, također za velik broj uzvanika, ali ne u povodu Dana državnosti, nego u povodu Dana oružanih snaga. Po novome, ta se dva dana poklapaju pa je tako Pantovčak mogao reći da je svečanost ipak imao. Ali ne striktno u povodu Dana državnosti.
Besmislena je to i naporna politička polemika između dva politička pola koja nikud ne vodi. Iz godine u godinu vlasti se prepucavaju oko istoga, i kako koja osvoji većinu u Saboru, tako se Dan državnosti seli po kalendaru. Ovaj koji se slavi 30. svibnja po broju godina nadmašuje onaj koji se slavio u lipnju, no malo koji građanin to prati. Ljudi otprilike znaju da je u redu da izvjese zastavu i da spoje vikend, i sve dok postoji barem neki datum koji se zove Dan državnosti, njima je to ok. Da se na tu temu održi referendum, vjerojatno bi javnost bila podijeljena pola-pola, ali nitko zbog toga ne bi krenuo u građanski rat niti pokrenuo revoluciju. Zato je ta rasprava, a pogotovo bilo čiji politički inat oko toga, praktički bespredmetan. Nitko ne dovodi u pitanje hrvatsku državnost niti legitimitet odluka donesenih 30. svibnja 1990. ni 25. lipnja 1991. – i to je jedino bitno.
Ova priča međutim pokazuje dvije stvari: prvo, predsjednik Milanović je i dalje idejni vođa onoga što nazivamo SDP. Kako on, tako i oni. Ako je za Milanovića ovaj praznik izlišan i bezsadržajan, onda je on to i za SDP-ovce. I obrnuto, oni svi zajedno tvrde da je 30. svibanj dan kad HDZ slavi svoju pobjedu iz 1990. godine. Što je također točno, utoliko što je ta stranka bila izborni pobjednik u tim prijelomnim vremenima.
No, ono drugo je svakako zanimljivije, a to je činjenica da predsjednik Republike, ma kako se on sada zvao, praktički ne obilježava Dan državnosti one države na čijem je čelu i za koju se, kako kaže, svim silama bori na međunarodnom planu, primjerice kad su u pitanju Hrvati u BiH, kad je u pitanju njena istinska neovisnost o Zapadu, a i o Putinovom »novom istoku« itd.
Bilo je tako okrepljujuće kad su nakon Milanovićeva dolaska na vlast 2020. godine on i Plenković zajedno u miru obilježili godišnjicu Oluje u Kninu. Niti je bilo potrebno da se novinari bave ovim pustim analizama, niti je bilo značajnije tenzije u društvu. No, nekad bilo, sad se spominjalo. Čini se da u njihovu odnosu samo sukob stalan jest.