Domovinski pokret samo je dokaz da su svi oni koji misle da je Hrvatska sklona krajnjoj desnici - u krivu
Vijest od 9. siječnja 2020. godine: »Pobjeda Milanovića nije moja krivnja, birači daju nadnaravne sposobnosti Zoranu Milanoviću« – tako je Miroslav Škoro komentirao svoj prvi poraz na predsjedničkim izborima.
Vijest od 6. srpnja 2020. godine: »Iznenađen sam brojem mandata koje je osvojio HDZ. Nema osobe koja nije iznenađena rezultatima anketa. Mi tvrdimo da bi trebalo ozbiljnije regulirati rad tih agencija. Mi smo legalisti, ali neke stvari su indikativne« – tako je Miroslav Škoro komentirao svoj drugi poraz na izborima za Sabor.
Vijest od 2. lipnja ove godine: »Da sam protiv Tomaševića išao s Merkel i Messijem, ne bih uspio, bio je prejak kandidat« – tako je Miroslav Škoro komentirao svoj treći poraz u borbi za gradonačelnika Grada Zagreba.
Nakon toliko frustracija, moralo je puknuti. Čelnik Domovinskog pokreta, koji je prije dva tjedna dao iznenadnu i neopozivu ostavku, nije više izdržao presing političkog rada. I sada je ušao u rat s vlastitim dojučerašnjim suradnicima, protiv kojih podnosi kaznene prijave, u pokušaju da se »opere« od optužbi da je stranački novac trošio bez kontrole, a u društvu s mladom suradnicom. Škoro je za novine rekao da će svi oni koji tvrde da je s mjesta predsjednika otišao zbog navodno neprimjerenog odnosa s asistenticom svoje tvrdnje morati obrazložiti Državnom odvjetništvu, Državnom uredu za reviziju, Poreznoj upravi i sudu. Jedan od njegovih suradnika, Krešimir Bubalo, kazao je da ga intervju Miroslava Škore podsjeća na, metaforički rečeno, »potez bombaša samoubojice«.
No, ovo je samo posljedica. Uzrok je pitanje tko su ljudi koji su osnovali Domovinski pokret, s kojim ciljem, za čiji račun i s kojim novcem.
Prvo, treba se podsjetiti da je DP nastao kao projekt uperen paralelno i protiv Andreja Plenkovića, a u tom trenutku i protiv Zorana Milanovića. Iza njega stajali su ljudi koji su navijali za Kolindu Grabar-Kitarović, no birači su povjerenje poklonili ljevičarskom kandidatu za predsjednika, Milanoviću, a potom nakon toga na parlamentarnim izborima, Plenkovićevom HDZ-u. Naravno, u nastojanju da ojačaju krajnju desnicu, koja je de facto htjela preuzeti upravljanje HDZ-om, upravo im je Plenković postao najljući konkurent, i uoči prošlih izbora za Sabor vodila se ogorčena bitka za birače desnog centra i desnice. Pobijedio je Plenkovićev HDZ, koji je tada deklasirao i SDP s jedne, a i DP s druge strane. Škoro se nije mogao načuditi kako je moguće da je osvojio »samo« 16 mandata, jer plan je bio barem 25 mjesta u Saboru, ulaz u Vladu s HDZ-om ucjenom s novim izborima, a onda i preuzimanje HDZ-a na mala vrata. Projekt, međutim, apsolutno nije uspio. Dapače, uspjela je samo Plenkovićeva poruka biračima da oko DP-a i Škore naprave »sanitarni kordon« i izoliraju ga. Nakon toga, bilo je jasno da će klub DP-a, bez kohezivnog faktora zvanog izvršna vlast, vrlo brzo izgubiti vezivno tkivo.
Nakon što je Škoro izgubio i na lokalnim izborima, gdje je možda u najvećoj mjeri »glumio« političkog manekena, jer je svima bilo jasno da stvarnog interesa za upravljanje Zagrebom nema, bilo je pitanje trenutka kad će Domovinski pokret implodirati. Možda je odlazak samog Škore bio iznenađenje, ali kad se podvuče crta, jasno je da je taj projekt odmah bio osuđen na propast. Radilo se o zbrda-zdola skrpanoj ekipi s kratkometnim ciljevima, baziranim na uglavnom negativnim kampanjama, i ako u rukama nema vlasti – nema ni Domovinskog pokreta. Kako su nastali, tako će i nestati, a dobitnik može biti samo HDZ koji može podebljati svoj klub u Saboru najesen. Uostalom, dobar dio njih i ponikao je iz HDZ-a.
No, Domovinski pokret samo je dokaz da su svi oni koji misle da je Hrvatska sklona krajnjoj desnici – u krivu. Svaki projekt krajnje desnice u Hrvatskoj uvijek je propadao, i to najčešće u sukobima pravaša, jer to je zapravo umjetno forsiranje politike koja nema uporišta u biračkom tijelu. Kao što ni krajnja ljevica ne može dohvatiti preko 10 posto glasova (vidjeti pod Laburisti, Orah, Radnička fronta), to je možda još i teže krajnjoj desnici, pogotovo danas kad su se nacionalističke teme, pokliči ZDS i slični simboli, do kraja izlizali. To čak nema ni mnogo veze s Miroslavom Škorom. On je samo pristao odigrati ulogu »manekena« u projektu koji nikad nije imao šanse za uspjeh.
Tihana Tomičić
Projekt osuđen na neuspjeh
Tihana Tomičić
07. kolovoz 2021 14:25
Miroslav Škoro, Foto: D. KOVAČEVIĆ
Domovinski pokret samo je dokaz da su svi oni koji misle da je Hrvatska sklona krajnjoj desnici - u krivu
Vijest od 9. siječnja 2020. godine: »Pobjeda Milanovića nije moja krivnja, birači daju nadnaravne sposobnosti Zoranu Milanoviću« – tako je Miroslav Škoro komentirao svoj prvi poraz na predsjedničkim izborima.
Vijest od 6. srpnja 2020. godine: »Iznenađen sam brojem mandata koje je osvojio HDZ. Nema osobe koja nije iznenađena rezultatima anketa. Mi tvrdimo da bi trebalo ozbiljnije regulirati rad tih agencija. Mi smo legalisti, ali neke stvari su indikativne« – tako je Miroslav Škoro komentirao svoj drugi poraz na izborima za Sabor.
Vijest od 2. lipnja ove godine: »Da sam protiv Tomaševića išao s Merkel i Messijem, ne bih uspio, bio je prejak kandidat« – tako je Miroslav Škoro komentirao svoj treći poraz u borbi za gradonačelnika Grada Zagreba.
Nakon toliko frustracija, moralo je puknuti. Čelnik Domovinskog pokreta, koji je prije dva tjedna dao iznenadnu i neopozivu ostavku, nije više izdržao presing političkog rada. I sada je ušao u rat s vlastitim dojučerašnjim suradnicima, protiv kojih podnosi kaznene prijave, u pokušaju da se »opere« od optužbi da je stranački novac trošio bez kontrole, a u društvu s mladom suradnicom. Škoro je za novine rekao da će svi oni koji tvrde da je s mjesta predsjednika otišao zbog navodno neprimjerenog odnosa s asistenticom svoje tvrdnje morati obrazložiti Državnom odvjetništvu, Državnom uredu za reviziju, Poreznoj upravi i sudu. Jedan od njegovih suradnika, Krešimir Bubalo, kazao je da ga intervju Miroslava Škore podsjeća na, metaforički rečeno, »potez bombaša samoubojice«.
No, ovo je samo posljedica. Uzrok je pitanje tko su ljudi koji su osnovali Domovinski pokret, s kojim ciljem, za čiji račun i s kojim novcem.
Prvo, treba se podsjetiti da je DP nastao kao projekt uperen paralelno i protiv Andreja Plenkovića, a u tom trenutku i protiv Zorana Milanovića. Iza njega stajali su ljudi koji su navijali za Kolindu Grabar-Kitarović, no birači su povjerenje poklonili ljevičarskom kandidatu za predsjednika, Milanoviću, a potom nakon toga na parlamentarnim izborima, Plenkovićevom HDZ-u. Naravno, u nastojanju da ojačaju krajnju desnicu, koja je de facto htjela preuzeti upravljanje HDZ-om, upravo im je Plenković postao najljući konkurent, i uoči prošlih izbora za Sabor vodila se ogorčena bitka za birače desnog centra i desnice. Pobijedio je Plenkovićev HDZ, koji je tada deklasirao i SDP s jedne, a i DP s druge strane. Škoro se nije mogao načuditi kako je moguće da je osvojio »samo« 16 mandata, jer plan je bio barem 25 mjesta u Saboru, ulaz u Vladu s HDZ-om ucjenom s novim izborima, a onda i preuzimanje HDZ-a na mala vrata. Projekt, međutim, apsolutno nije uspio. Dapače, uspjela je samo Plenkovićeva poruka biračima da oko DP-a i Škore naprave »sanitarni kordon« i izoliraju ga. Nakon toga, bilo je jasno da će klub DP-a, bez kohezivnog faktora zvanog izvršna vlast, vrlo brzo izgubiti vezivno tkivo.
Nakon što je Škoro izgubio i na lokalnim izborima, gdje je možda u najvećoj mjeri »glumio« političkog manekena, jer je svima bilo jasno da stvarnog interesa za upravljanje Zagrebom nema, bilo je pitanje trenutka kad će Domovinski pokret implodirati. Možda je odlazak samog Škore bio iznenađenje, ali kad se podvuče crta, jasno je da je taj projekt odmah bio osuđen na propast. Radilo se o zbrda-zdola skrpanoj ekipi s kratkometnim ciljevima, baziranim na uglavnom negativnim kampanjama, i ako u rukama nema vlasti – nema ni Domovinskog pokreta. Kako su nastali, tako će i nestati, a dobitnik može biti samo HDZ koji može podebljati svoj klub u Saboru najesen. Uostalom, dobar dio njih i ponikao je iz HDZ-a.
No, Domovinski pokret samo je dokaz da su svi oni koji misle da je Hrvatska sklona krajnjoj desnici – u krivu. Svaki projekt krajnje desnice u Hrvatskoj uvijek je propadao, i to najčešće u sukobima pravaša, jer to je zapravo umjetno forsiranje politike koja nema uporišta u biračkom tijelu. Kao što ni krajnja ljevica ne može dohvatiti preko 10 posto glasova (vidjeti pod Laburisti, Orah, Radnička fronta), to je možda još i teže krajnjoj desnici, pogotovo danas kad su se nacionalističke teme, pokliči ZDS i slični simboli, do kraja izlizali. To čak nema ni mnogo veze s Miroslavom Škorom. On je samo pristao odigrati ulogu »manekena« u projektu koji nikad nije imao šanse za uspjeh.