Nakon slučaja Janaf niz je nepoznanica, a čini se da i nema jednoznačnog odgovora na pitanje kakva bi trebala biti praksa
Tko je u pravu – Milanović ili Plenković? Tko smije znati za policijske istrage, tko za njih mora znati, a tko i ne želi? Je li HDZ utjecao na DORH i policiju i stopirao istragu te pomogao da novac kao dokaz mita nestane u istrazi o slučaju Janaf?
Treba li predsjednik Republike Milanović javno govoriti o detaljima takvog slučaja i time činiti izravan javni pritisak na DORH?
Nakon slučaja Janaf niz je nepoznanica, a čini se da i nema jednoznačnog odgovora na pitanje kakva bi trebala biti praksa, odnosno mora li ministar MUP-a znati za ovakve slučajeve i treba li o njima obavještavati premijera Plenkovića.
Šef države Milanović kaže kako je on, dok je bio premijer, takve stvari znao. Plenković tvrdi da o njima ne zna i ne želi znati. A zakoni su preširoko napisani da bi se takvi detalji egzaktno utvrđivali – oni na kraju ostaju na praksi svake Vlade.
No, što u slučaju Janaf sa sigurnošću znamo, barem kad je o političkim posljedicama riječ? Znamo da predsjednik Zoran Milanović na sve načine želi istjerati »King Konga«, odnosno dokazati da politika izvršne vlasti ima saznanja, ili utjecaja, na vođenje istraga.
Iz kojih motiva točno to radi, ne znamo. No, znamo koja je posljedica toga, a to je u svakom slučaju pritisak na DORH. S druge strane, znamo iz prakse i iz života, koliko je pljačke u Hrvatskoj bilo od 1990. do danas, i koliko se teško izboriti protiv korupcije.
Zato, načelno govoreći, svatko tko javno govori o grijehu korupcije, ima pravo govoriti i mora govoriti, pa i predsjednik Republike kao »pravobranitelj građana«, kako je rekao da sam sebe vidi na ovoj funkciji.
Kao opozit tomu, imamo premijera koji se upravo kloni komentiranja istraga i, suprotno Milanoviću, bježi od toga. Prvi dojam koji smo imali bio je da je Plenković kao premijer digao svoje »šape« s DORH-a i da ničim ne stopira istrage.
Svojim izjavama on i sad to dokazuje. Želi se odmaknuti od pravosudnog sustava i tvrdi da nema zaštićenih. No, pod baražnom je vatrom šefa države, koji ne prestaje aludirati da cijeli ovaj slučaj itekako ima veze s vlašću i HDZ-om.
Dakle, trebat će neki arbitar, koji će reći tko je od njih dvojice načelno u pravu. Stoga se logično upitati: gdje je sad saborsko Vijeće za antikorupciju? Dobro je da oporba traži osnivanje saborskog istražnog povjerenstva.
Iznad parlamenta je, znamo, samo Bog, pa ako postoji toliko ozbiljan konflikt između predsjednika i premijera da je u pitanju povjerenje građana u institucije i pravnu državu, tada neka parlament odradi svoj posao, pozove obojicu na razgovor i suoči njihove argumente.
Za ovakvu situaciju nema druge instance osim parlamenta, a iz Milanovićevih izjava da se razaznati da bi se on rado odazvao takvom pozivu ili da bar očekuje da saborska tijela na takav razgovor pozovu aktere događanja. Premijer bi se pak tom pozivu i morao odazvati jer je parlament taj koji bira njega.
Stoga se čini da bi to moglo biti neko kratkoročno rješenje za ovu situaciju, umjesto da gledamo kako se njih dvojica po cijeli dan međusobno šamaraju optužbama o podrivanju sustava. Stvar nije bezazlena, a ako ništa drugo, takva parlamentarna akcija barem bi trebala završiti zaključkom o tome kakva bi praksa u budućim sličnim slučajevima trebala biti.
Pa da striktno znamo treba li ministar policije znati za istrage, za sve ili za samo ove »krupne«, ima li obavezu ili mu je na volju o tome obavještavati premijera te kako sustav treba funkcionirati.
Rezultat sadašnje situacije je posvemašnji kaos i dodatan pad povjerenja građana u institucije. Ionako je Hrvatskoj najveći problem funkcioniranje pravosuđa i vladavina prava, a uz ovakvom postupanje glavnih političkih aktera, to je povjerenje jednostavno – na nuli.
Piše Tihana Tomičić
Pritisak na DORH
Tihana Tomičić
24. rujan 2020 17:22
Foto Darko Jelinek
Nakon slučaja Janaf niz je nepoznanica, a čini se da i nema jednoznačnog odgovora na pitanje kakva bi trebala biti praksa
Tko je u pravu – Milanović ili Plenković? Tko smije znati za policijske istrage, tko za njih mora znati, a tko i ne želi? Je li HDZ utjecao na DORH i policiju i stopirao istragu te pomogao da novac kao dokaz mita nestane u istrazi o slučaju Janaf?
Treba li predsjednik Republike Milanović javno govoriti o detaljima takvog slučaja i time činiti izravan javni pritisak na DORH?
Nakon slučaja Janaf niz je nepoznanica, a čini se da i nema jednoznačnog odgovora na pitanje kakva bi trebala biti praksa, odnosno mora li ministar MUP-a znati za ovakve slučajeve i treba li o njima obavještavati premijera Plenkovića.
Šef države Milanović kaže kako je on, dok je bio premijer, takve stvari znao. Plenković tvrdi da o njima ne zna i ne želi znati. A zakoni su preširoko napisani da bi se takvi detalji egzaktno utvrđivali – oni na kraju ostaju na praksi svake Vlade.
No, što u slučaju Janaf sa sigurnošću znamo, barem kad je o političkim posljedicama riječ? Znamo da predsjednik Zoran Milanović na sve načine želi istjerati »King Konga«, odnosno dokazati da politika izvršne vlasti ima saznanja, ili utjecaja, na vođenje istraga.
Iz kojih motiva točno to radi, ne znamo. No, znamo koja je posljedica toga, a to je u svakom slučaju pritisak na DORH. S druge strane, znamo iz prakse i iz života, koliko je pljačke u Hrvatskoj bilo od 1990. do danas, i koliko se teško izboriti protiv korupcije.
Zato, načelno govoreći, svatko tko javno govori o grijehu korupcije, ima pravo govoriti i mora govoriti, pa i predsjednik Republike kao »pravobranitelj građana«, kako je rekao da sam sebe vidi na ovoj funkciji.
Kao opozit tomu, imamo premijera koji se upravo kloni komentiranja istraga i, suprotno Milanoviću, bježi od toga. Prvi dojam koji smo imali bio je da je Plenković kao premijer digao svoje »šape« s DORH-a i da ničim ne stopira istrage.
Svojim izjavama on i sad to dokazuje. Želi se odmaknuti od pravosudnog sustava i tvrdi da nema zaštićenih. No, pod baražnom je vatrom šefa države, koji ne prestaje aludirati da cijeli ovaj slučaj itekako ima veze s vlašću i HDZ-om.
Dakle, trebat će neki arbitar, koji će reći tko je od njih dvojice načelno u pravu. Stoga se logično upitati: gdje je sad saborsko Vijeće za antikorupciju? Dobro je da oporba traži osnivanje saborskog istražnog povjerenstva.
Iznad parlamenta je, znamo, samo Bog, pa ako postoji toliko ozbiljan konflikt između predsjednika i premijera da je u pitanju povjerenje građana u institucije i pravnu državu, tada neka parlament odradi svoj posao, pozove obojicu na razgovor i suoči njihove argumente.
Za ovakvu situaciju nema druge instance osim parlamenta, a iz Milanovićevih izjava da se razaznati da bi se on rado odazvao takvom pozivu ili da bar očekuje da saborska tijela na takav razgovor pozovu aktere događanja. Premijer bi se pak tom pozivu i morao odazvati jer je parlament taj koji bira njega.
Stoga se čini da bi to moglo biti neko kratkoročno rješenje za ovu situaciju, umjesto da gledamo kako se njih dvojica po cijeli dan međusobno šamaraju optužbama o podrivanju sustava. Stvar nije bezazlena, a ako ništa drugo, takva parlamentarna akcija barem bi trebala završiti zaključkom o tome kakva bi praksa u budućim sličnim slučajevima trebala biti.
Pa da striktno znamo treba li ministar policije znati za istrage, za sve ili za samo ove »krupne«, ima li obavezu ili mu je na volju o tome obavještavati premijera te kako sustav treba funkcionirati.
Rezultat sadašnje situacije je posvemašnji kaos i dodatan pad povjerenja građana u institucije. Ionako je Hrvatskoj najveći problem funkcioniranje pravosuđa i vladavina prava, a uz ovakvom postupanje glavnih političkih aktera, to je povjerenje jednostavno – na nuli.