Moguće da je teško zadnjih dana popratiti sve vijesti o silnim europskim milijunima koje Hrvatska ima priliku iskoristiti u doglednom razdoblju. Dobre vijesti koje je donijela predsjednica Europske komisije još zvone u ušima. Istodobno, sve prate informacije o tome da je Hrvat Mate Rimac postao vlasnikom Bugattija. A potom još jedna – hrvatski premijer sastao se jučer s predstavnicima Amazona, koji su zainteresirani za suradnju na području digitalizacije. Možda svjedočimo povijesnim trenucima, a da toga nismo ni svjesni, zaokupljeni koronom i turističkom sezonom.

Na sve se nadovezuje i vijest da je premijer Andrej Plenković u Sofiji na šestom sastanku na vrhu Inicijative triju mora progovorio i o važnosti LNG terminala, oko kojeg su se dugo lomila koplja baš u ovoj našoj regiji. Naime, od svih projekata ove inicijative najvažniji je baš LNG terminal na Krku, koji je Hrvatska ove godine otvorila, i upisala se na kartu svijeta. Jer, glavni je cilj Inicijative triju mora upravo infrastrukturno povezivanje istočnog dijela Europske unije po »uspravnici« sjever – jug. Infrastrukturni projekti kojima se želi ojačati taj dio EU-a uključuju energetske i prometne vertikale. Takvi važni pravci sada uglavnom idu smjerom zapad – istok, a ne sjever – jug po tom istočnom krilu EU-a, a radi se o politici koja ima neizrečenu podršku SAD-a jer se time ojačava energetska sigurnost tog pravca, odnosno smanjenje energetske ovisnosti tih zemalja o Rusiji. Šest država Inicijative triju mora ima 100-postotnu ovisnost o ruskom plinu, a ostalih pet ovisi o ruskom plinu u omjerima koji variraju od 95 do 51 posto. U tom kontekstu važan je LNG terminal na Krku, mada hrvatske vlasti tvrde kako se ne radi o projektu koji bi pritom bio izravno geopolitički usmjeren protiv Rusije, jer su omjeri podijeljeni. Inače, radi se o projektu koji okuplja 12 država članica Europske unije između Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora, i tih 12 država trenutačno imaju 90 strateških projekata koje su označili kao zajednički interes, a od toga je 11 hrvatskih, ukupno vrijednih 1,78 milijardi eura.

U svakom slučaju, mada se radi o tzv. inicijativi bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, jasno je da Plenkovićev angažman u ovome ne može Hrvatskoj štetiti, dapače. To što iz dnevnopolitičkih razloga šef države Zoran Milanović odbija sudjelovati u ovom projektu, koji je otpočetka bio ignorirao baš zbog aktivnosti bivše predsjednice na tom planu, zapravo Hrvatskoj nimalo ne smeta. Ona je dovoljno zastupljena kroz lik premijera i odluke Vlade.

A sve je posebno pozitivno zbog činjenice da je Plenković u Sofiji samo dan nakon posjeta Ursule von der Leyen, koja je stigla s vrećom darova – ne samo putem Nacionalnog plana oporavka, nego i kroz sredstva za sanaciju od potresa itd. Kad se podvuče crta, jasno je da Hrvatska zbog EU-a, izravno ili neizravno, ima na raspolaganju 30 milijardi eura. I dok oporba rogobori, za povijest ostaje upisano da je šefica EK-a Hrvatskoj ne samo odobrila planove digitalizacije ili zelenog rasta, nego i spomenula koliko je hrabrosti bilo u hrvatskim građanima nakon potresa i ostalih nevolja s kojima su se susreli u zadnje vrijeme. U tom smislu, ni »moralna« pomoć Unije nije nevažna, jer ona je na neki način preduvjet financijskih paketa koji će tijekom ovog desetljeća stizati u Hrvatsku iz EU-a.

Bio za to zaslužan osobno ili samo dobivao naslijeđene benefite iz EU-a, premijer Andrej Plenković ostat će nakon ovog mandata upisan kao predsjednik Vlade na kojem je ogromna odgovornost da sve te novce Hrvatska i iskoristi. Većina od tog novca neće »pasti s neba«, i sve će trebati popratiti ogroman angažman javne i državne uprave, no prvi koraci su svakako učinjeni, i njih će pamtiti povijest. To je u prvom redu prilika da sav taj novac uopće dobijemo.

Nikad nećemo znati bi li taj rezultat bio bolji da je na čelu Vlade netko drugi, no čini se da ustrajna podrška birača i rejtinzi stranke koju Plenković vodi, idu upravo u smjeru povjerenja građana. A i ta stabilnost je jedan od preduvjeta da se Hrvatska od EU-a valorizira na pravi način.