Nakon mjeseci peripetija i međusobnih optuživanja, predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković napokon su približili stajališta. To je, doslovce, za naciju ono što se zove relaksacija, a nakon jučerašnjeg priopćenja iz Ureda predsjednika o položaju Hrvata u BiH, to je i potvrđeno. Trend oporavka odnosa ulijeva povjerenje da dva vodeća čovjeka države u krizi mogu normalno komunicirati i donositi odluke.

Tome je u prvom redu pogodovao vremenski odmak – od ljeta su trajali sukobi njih dvojice koji su postali zamorni za mentalno stanje nacije, posebno u ovako velikoj zdravstvenoj krizi u kojoj građani i očekuju mir i zajedništvo. Tko je koga, u organizaciji sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost što je održana potkraj studenoga, prvi nazvao, također više nije važno. Pokazalo se u međuvremenu da obojica mogu biti konstruktivni, ako to žele.

Suglasili su se ovih dana i na temi položaja Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda, sukladno onome što piše u Daytonskom sporazumu, potpisanom prije točno 25 godina. Cijeli državni vrh, od Milanovića i Plenkovića do šefa Sabora Gordana Jandrokovića, ali i šefa oporbe Peđe Grbina, slaže se u ocjeni da Hrvati u BiH trebaju nastaviti inzistirati na svom ustavnom konstitutivnom položaju koji je proizašao iz Daytona, i da izmjene izbornog sustava koje su dovele do toga da Hrvat Željko Komšić bude predstavnik u Predsjedništvu glasovima drugih naroda, konkretno Bošnjaka, ne oslikava stvarno stanje, odnosno da građanske BiH ne može biti sve dok se ne realizira ustavni položaj svih triju naroda, pa tako i hrvatskog, u Bosni i Hercegovini.

Mi koji BiH gledamo iz udaljenosti svojih mirnih multi-kulti građanskih sredina, poput Rijeke ili Zagreba, možda sanjamo građansku Bosnu u kojoj će svi građani, bez obzira na nacionalnost, biti jednaki i neće brojiti svoja krvna zrnca. No, bosanski paradoks znači nešto drugo: da bi BiH bila građanska, prvo mora biti nacionalna, odnosno domovina svih triju konstitutivnih naroda.

Gledajući iz vremeplova koji nas nosi u budućnost pedeset ili stotinu godina, to je retrogradan stav. Ali da bi BiH postigla post-daytonski mir, očito će morati proći još niz godina, možda i desetljeća u kojima će tri nacije u potpunosti konzumirati svoja nacionalna prava, da bi potom u budućnosti san o građanskoj BiH, gdje nema nacija, postao stvarnost. Čini se da je danas prerano za to, i da treba uvažavati real-politiku 2020. godine. Imagine, rekao bi Lennon. Dotad, post-Dayton je očito u percepciji svih aktera u BiH, pozitivan pojam na kojem će se tek malo po malo graditi neka nova BiH.

Ono što je u cijeloj stvari svakako dobro, to je da se hrvatski državni vrh, i cjelokupna politika, složila u ocjenama oko BiH. Ako ništa drugo, svjedočimo pomirbi predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića, a nakon stresova kojima su nas izložili tijekom protekle jeseni, to je svakako dobra vijest.
Kad se vidi, uz to, da je tiha diplomacija odradila i posao usuglašavanja unutar država članica EU-a oko isključivog gospodarskog pojasa na moru, a to valjda opet uključuje i MVP i Pantovčak, čovjek može pomisliti: ima nade.

Činjenica da je predsjednik Republike, nakon ocjene Ustavnog suda, prestao inzistirati i na proglašenju izvanrednog stanja i aktiviranja članka 17. Ustava, barem dok ne nastupe neke nove okolnosti, također pridonosi smirivanju situacije na političkoj sceni.

Naciji traumatiziranoj borbom za zdravlje i preživljavanje najmanje trebaju novi sukobi u samom državnom vrhu. Milanovićev lijevi suverenizam i Plenkovićeva desna, ali građanska politika i u Hrvatskoj i prema BiH, djeluju zdravo na lice nacije. Kad se tome pridruži i konstruktivna opozicija, čini se kao da razum ipak prevladava tvrdoglavo inzistiranje bilo koje od strana.
I Hrvatskoj, jednako kao i post-daytonskoj Bosni, treba malo mira.