Prošlo je već nekoliko tjedana otkako skoro pa nismo vidjeli predsjednika Republike Zorana Milanovića. Kad njega nema u eteru, vlada neka začudna tišina, neko čudnovato zujanje u ušima, kao kad zvučnik zaškripi pa nastane ona tišina na koncertu prije nove kakofonije. Nije se oglašavao čak ni na treću godišnjicu svoje inauguracije na Pantovčaku, koja pada na dan 18. veljače – nije bilo proslave, niti slike niti tona.

I onda, evo ga, deus ex machina! Malo je osvježio frizuru, možda dobio malo boje ako je stigao na skijanje, usput opalio par sada već folklornih hitaca prema ministru obrane Mariju Banožiću, koji mu je ukinuo službena vojna vozila za potrebe njegova protokola, i krenuo u komentiranje svega i svačega. Dobro je, živ je, zdrav je i u formi. Ponovo je bio i poslovično duhovit, a popularnost koja mu je odnedavno počela padati sigurno će podebljati izjavama o tome da će on biti posljednja linija obrane novinara od zločestog premijera koji ih hoće strpati u zatvor zbog objave tajnih transkripata iz DORH-a. Aplauz! Milanović se upitao zašto su postupci u pravosuđu uopće tajni, kad su izvidi i istrage već dovršeni, i kad je dokumentacija protiv osumnjičenih već u finalnoj fazi, pa se zapravo radi o dovršenim optužnicama, s kojima će se dalje u postupku baviti još samo sud. »To je rasadnik zloupotreba, jer podatke pušta onaj kome to odgovara, a novinari čak ne trebaju ni istraživati, nego im to plasira zainteresirana strana«, kaže predsjednik.

Upravo tako. Ali jadni novinari su, među ostalim, i analitičari pa se, eto, pitaju kako to da Zoran Milanović kad je bio premijer nije učinio ništa da njegova Vlada izmijeni taj zakon i »subito« dokine kvalifikaciju tajnosti s takvih materijala u DORH-u. Neki tete i stričeki u DORH-u, kako on to duhovito objašnjava, imaju uvid u takve tajne dokumente, ali iste te tete i stričeki imali su uvid u takve dokumente i u vrijeme njegova mandata na čelu izvršne vlasti. I tada su razni tjednici objavljivali tajne dokumente, transkripte i prepiske. Nije se teško prisjetiti dokumentacije koja se bila objavljivala protiv, primjerice, Milanovićeva ministra Slavka Linića u aferi Spačva i drugima uoči tadašnjeg obračuna premijera Milanovića sa svojim ministrom Linićem. Bilo je tada i drugih sličnih dokumenata o navodnim aferama koji su tada također curili u medije i bili »rasadnik zloupotreba«, pa je zakon bio isti kao i danas.

Točno je, čini se kao da aktualna Vlada želi to curenje dokumenata izmjenama zakona prekvalificirati u kazneno djelo, od čega će vjerojatno na kraju odustati zbog negativnih reakcija u javnosti, koje im sigurno ne trebaju u predizbornoj godini. Ali prilike da se to »subito« demistificira i skine se oznaka tajnosti bilo je, eto, i ranije.

Zbog toga se svaki Milanovićev istup tog tipa koji dolazi a posteriori ne može komentirati drugačije nego kao njegovo puko kontriranje Plenkovićevoj Vladi. Da Andrej Plenković želi liberalizirati, Milanović bi želio kriminalizirati, vjerojatno. i obrnuto. Uvik kontra, takva sorta.

O nedosljednosti o tome da nikad nikoga neće pomilovati dok je šef države, a sada će svakoga tko bude osuđen za curenje dokumenata, bolje ni ne trošiti papir. Što ako to bude netko iz samog DORH-a? Hoće li i nekog potkupljenog službenika koji nosi papire kao kurir u tužiteljstvu, a sada ih je jeftino prodao za sto eura, Milanović također pomilovati? Ili je to samo verbalna finta.

U redu, mi novinari smo mirni. Ima tko će nas pomilovati. To je dobro znati. A hoće li tako biti i ako nekad mediji objave štogod tajno i o funkcioniranju predsjednika ili njegova ureda? Hajde, vidjet ćemo.

U svakom slučaju, u situaciji gdje je opozicija više-manje umrla, zadnjih mjeseci mediji su opet glavni zaštitnici demokracije i trn u peti politici. Takav trn u peti da nas politika čak želi i braniti. Štoviše, pomilovati. Ali nema gorega nego kad se politika i političari žele petljati u rad novinara, bilo da nešto brane, bilo da odlučuju koga pomilovati. Da ne bi bilo pitijski: ubiti, ne pomilovati. Umjesto: ubiti ne, pomilovati.

Pomilovanje ludom radovanje. Za sve takve koji petljaju politiku u medije postoji samo jedna poruka: ŠČ!