Vremena nisu laka, ali oporbe nema. Čini se da građani Hrvatske samo mogu moliti Boga da u Vladi i u uredu premijera Andreja Plenkovića ima pameti da se nađu racionalna rješenja između bitke za zdravlje i bitke za ekonomiju, jer nitko drugi nije i, kako se čini ni neće u dogledno vrijeme, nuditi bilo kakva druga rješenja.

Opozicijski SDP bavi se sam sobom, održava unutarstranačke izbore i od drveta ne vidi šumu. Toliko su zabavljeni vlastitim problemima s članstvom, da ne vide da u svemiru postoje i druge teme kojima bi se glavna opozicijska stranka trebala baviti.

U ovih desetak dana SDP-ove pretkampanje za izbor novog šefa stranke, gotovo nitko nije progovorio o realnim problemima građana, nego samo o unutarnjim pravilima SDP-a. Ta je stranka postala svemir za sebe, u svakom smislu.

Pišu programe koji se tiču samo njih, sastavljaju si liste koje se tiču samo gole bitke za preživljavanje unutar same stranke, sad imaju i izbore na kojima ne govore ni o čemu nego o svojim problemima, i to na potpuno krivi način.

Umjesto da nove članove privuku novim politikama i novim energičnim kadrovima, SDP-ovci se bave prenormiranjem vlastitih pravila, kompliciraju si izbore, pričaju o manipulacijama članstvom…

Da je SDP stranka u koju se građani žele masovno učlanjivati jer su oduševljeni programima i žele sudjelovati u njihovoj realizaciji, bilo bi potpuno nebitno je li netko u Vukovaru ili Slavonskom Brodu na silu učlanio 40 ljudi, jer bi se taj broj izgubio u masi.

Da Rijeka ima 2.000 članova umjesto 200, to bi bili minorni problemi. Međutim, SDP-ove kandidate zanima samo to – tko na što u stranci »ima pravo«. Samo prava, beneficije, naknade, saborski mandati… Ništa rad, samo prava.

A čini se da će situacija ostati ista i nakon 26. rujna, kad izbori u toj stranci prođu. Niti jedan od tri kandidata ne komentira aktualnu dnevnu politiku. Njihovi programi redom se svode na dvije fraze – društvo ravnopravnih građana i tržišno gospodarstvo. Pa nego kakvo nego tržišno?!

I dok na ravnopravnosti svih manjina i svih građana radi netko drugi, SDP ostaje slijep, autarkičan i defokusiran s pravih tema koje se tiču realnog života ljudi.

Druga velika oporbena grupacija, Domovinski pokret, samo postavlja pitanja: što će Vlada učiniti sa školama, tko će plaćati maske za učenike, što ako… što ako… Drugi najveći oporbeni parlamentarni blok ne nudi praktički nikakvu alternativu onome što Vlada radi, o kojem god resoru se radilo.

Jasno, oni nisu osnovani da bi nudili rješenja za građane, nego iz čistih ideoloških razloga, ali čak i ako ih je Plenković potukao pri sastavljanju Vlade, odlučivši se za SDSS, mogli bi barem malo glumiti opoziciju.

Ne bi se politički rad trebao baš svesti samo na priopćenja u kojima se deklarativno proziva Vlada, bez ikakvih vlastitih mjera, ili se pak otvaraju prazne priče poput one o zaprašivanju komaraca u Osijeku. Pritom, stranka je dosad osnovala jednu podružnicu. Jednu. U šest mjeseci.

Treći oporbeni blok, Možemo, vrlo je potentan i ne treba ga ni u kom smislu podcjenjivati. No, i oni su zapeli na dvije teme: obnovi od potresa, i… Ove druge teme se baš i ne možemo sjetiti.

U takvim okolnostima, dojam je da Vlada može povući potez koji god želi, nitko neće istinski reagirati, kao odgovorna alternativa koja nudi konkretna rješenja. Ako Stožer nije efikasan, kako podići tu efikasnost.

Ako mjere nisu dovoljne, koje nove su potrebne. Ako se škola ne bi trebala otvoriti 7. rujna s normalnom nastavom, kako bi nastava trebala izgledati. Ako će deficit proračuna biti 16 milijardi, kako to nadomjestiti.

To su sve pitanja koja zjape otvorena nad glavama građana, a svi pogledi ostaju uprti samo k Vladi i Plenkoviću. Što god oni učine, bit će dobro. Jer drugoga nema.