Iako je u parlamentu jučer govorio o politici svoje Vlade u prošloj 2020. godini, koja je bila krizna i vjerojatno najteža u posljednjih stotinu godina, premijer Andrej Plenković pred zastupnike i građane došao je i s paketom dobrih vijesti za budućnost. Povećanje minimalne plaće i roditeljskih naknada sigurno su dio tih dobrih najava.

Vladi se mora priznati da povećanjem minimalca ipak diktira opći trend rasta plaća, odnosno praćenja rasta troškova života. Dok u mnogim tvrtkama poslodavci ne osjećaju potrebu svojim radnicima nadoknađivati rast tih troškova, barem kroz simbolično povećanje plaća, Vlada svojom intervencijom kod minimalca ipak pokazuje put i ostalima, pa i privatnom sektoru. Zato se sada čini dostižnijom nego prije i njegova najava da bi do kraja mandata i prosječna plaća mogla sa sadašnjih 7.200 kuna narasti do 7.600 kuna. Ako ništa drugo, to je mjerljivo i usporedivo obećanje, pa će ga se 2024. pred izbore moći itekako hvatati za riječ ako tako ne bude. Iako su mirovine za veliku većinu mizerne, ipak i one rastu polako i sigurno, a dobra je vijest i rast naknada za studentske poslove. Najveći dio studenata paralelno radi i studira, i to je važna stavka mnogih obiteljskih budžeta.

Kad su roditeljske naknade u pitanju, to je još veći iskorak. Desetljećima su one bile sramotno niske i tjerale žene da se na posao vraćaju ranije, ili pak cijele obitelji da iseljavaju u države gdje su plaće općenito bolje. Porast te naknade s oko pet i pol tisuća kuna na 7.500 ogromna je promjena, a mali korak za većinu očeva, no velik za čovječanstvo jest i činjenica da se izjednačavaju majke i očevi, što je u ideološkom smislu iskorak za HDZ. Što se iznosa tiče, čini se da su Plenković i Vlada predvodnici zaokruživanja kuna u euro – naviše. Uoči početka primjene eura u Hrvatskoj, to je dobro. Samo da trgovci kasnije to ne shvate doslovno.
U toliko specifičnoj godini kao što je bila godina pojave COVID-19, ne treba čuditi da se premijer hvali i činjenicom da rast BDP-a ukazuje na oporavak gospodarstva, a skori ulazak u Schengen bit će također potvrda više za to kojem krugu država Hrvatska danas prirodno pripada.
Sada do kraja mandata Plenković ima još dvije glavne brige – obnovu i reformu zdravstva. Što se tiče prvoga, proljeće iduće godine bit će krajnji rok da se provjeri hoće li novi zakon profunkcionirati. Ako dotad posao na Baniji i u Zagrebu već ne krene, Vlada će si morati upisati poraz. I vjerojatno na prvim sljedećim izborima za to i politički odgovarati.
Što se pak najavljene reforme zdravstva tiče, prvo je pitanje hoće li je uopće preživjeti sam ministar Vili Beroš. Dok zdravstvena kriza još uvijek traje, a brojke su tragične u četvrtom valu, po prirodi stvari najodgovorniji je sam ministar. A sad kad se vidi kako su loše reakcije na najavljeni model reforme, teško da će osoba koja je izašla s takvim rješenjem politički lako moći preživjeti i te kritike. Bune se obiteljski liječnici, bune se bolnice, bune se županije… Centralistički model s kojim se izašlo u javnost teško može dobiti podršku, jer iako postoje regije u kojima su županijske bolnice vjerojatno još siromašnije od državnih, ipak ima i onih gdje su takve ustanove u zadnjih 15-ak godina toliko unaprijeđene da izgledaju kao komercijalni objekti s pet zvjezdica. A besplatne su za korisnike. Uprosječivanjem svih, taj nadstanard će nestati, a u znatnom dijelu te su ustanove u međuvremenu postale bolnice koje koriste svi građani Hrvatske, ne samo Istrijani ili Riječani, kad je o te dvije »bogatije« županije riječ.
Naravno, u godini na koju se premijer jučer očitovao govoreći o »stanju nacije«, pandemija nas je već stajala 35 milijardi kuna, odnosno petinu proračuna, i u takvoj situaciji sigurno treba tražiti nova rješenja za jeftinije, a efikasnije zdravstvo. Ideja objedinjene javne nabave sigurno bi donijela uštede, no upitno je treba li još jednom prevladati koncept po kojem će »bogati« postati siromašniji, a »siromašni« će ostati jednako slabi. U svom apelu traženja podrške za optimizam u kriznom vremenu poput ovoga, ljudi u Vladi trebali bi ujedno i poticati izvrsnost, umjesto da je kažnjavaju. Tako rade pravi kormilari.