Možda to izgleda kao neki umjetni miks, miješanje kostiju i rana, no ne može se osporiti da se iz nove Vlade dosljedno i kontinuirano želi slati poruka nove pomirbe, od odlaska Borisa Miloševića u Knin, preko odlaska Tome Medveda u Grubore, a s krajnjim ciljem da se u studenome u Vukovaru zajednički žrtvama, i to žrtvama svih nacija, poklone i Hrvati i Srbi, i Andrej Plenković i Boris Milošević
Osim što mora balansirati s virusom, ova Vlada mora balansirati i sa zatvaranjem društvenih podjela. A to joj ide dobro, bolje nego »ples s virusom«. Nakon proslave Oluje u Kninu, te uoči odlaska predstavnika Vlade iz redova HDZ-a u Grubore, u nedjelju će se obilježiti i Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.
Iako to zvuči kao neki izmišljeni desničarski fejk od obljetnice kojim se možda želi izjednačiti žrtve nacizma i drugih totalitarnih režima (koje nikad neće biti iste, jer je nacizam bio najgori zločin u povijesti ljudskog roda bez konkurencije), barem će poslužiti kao nastavak – nove pomirbe.
Naime, pomirba je dosad uglavnom uključivala zakapanje ratnih sjekira među Hrvatima, neovisno o njihovoj prošlosti i političkim uvjerenjima. Izumio ju je Franjo Tuđman, kojem su u HDZ tada jednako nagrnuli bivši nacionalisti, proljećari, a i partijci. A sada svjedočimo novoj pomirbi, onoj između Hrvata i manjina koje žive u Hrvatskoj, a posebno srpske manjine, posebno u odnosu na Domovinski rat. Tako će u nedjelju premijer Andrej Plenković otići na Goli otok, tamo zapaliti svijeću za žrtve komunističkog režima i sve političke zatvorenike koji su tamo završili na robiji, ili skončali svoje živote. Ali istoga dana komemorirat će se i druga mjesta gdje su ljudi bili žrtvovani zbog ideologija – na Grobnicu narodnih heroja na Mirogoj ide ministar branitelja Tomo Medved, posjetit će se i Glas hrvatske žrtve – Zid boli, zatim grob Brune Bušića, spomen-obilježje žrtava Bleiburga, kao i grob Franje Tuđmana. Posjetit će se i Macelj, a također, zajedno s Plenkovićem na Golom otoku će biti i posebni savjetnik predsjednika Republike Zorana Milanovića, Zvonko Kusić, što svjedoči o dogovoru Pantovčaka i Vlade o zajedničkom komemoriranju tih žrtava.
Možda to izgleda kao neki umjetni miks, miješanje kostiju i rana, no ne može se osporiti da se iz nove Vlade dosljedno i kontinuirano želi slati poruka nove pomirbe, od odlaska Borisa Miloševića u Knin, preko odlaska Tome Medveda u Grubore, a s krajnjim ciljem da se u studenome u Vukovaru zajednički žrtvama, i to žrtvama svih nacija, poklone i Hrvati i Srbi, i Andrej Plenković i Boris Milošević. Onoga trenutka kad pripadnici srpske manjine u Vukovaru kažu svoje, a jednako tako i predstavnici hrvatskih vlasti iz redova HDZ-a kažu svoje i o srpskim žrtvama kojih je u sukobima u Vukovaru naravno bilo, tada će se krug moći zatvoriti. I možda trajno popustiti društvene tenzije koje su obilježavale hrvatsku politiku gotovo 25 godina.
Generaciji koja je rođena 2002. godine, a koja je ove godine prvi put imala pravo glasa, sigurno je stalo do toga da Domovinski rat postane povijesna, a ne više dnevnopolitička tema, jednako kao što su to i svi bivši totalitarni režimi, bilo nacizam, bilo komunizam. U trenutku kad je rođena srednja generacija koja danas upravlja Hrvatskom, na primjer Andrej Plenković koji je 1970. godište, Drugi svjetski rat bio je već 25 godina udaljen, jednako kao što je i Domovinski rat koji je već završen prije 25 godina, udaljen od današnje djece. Četvrt stoljeća, to je čitava vječnost, i generacija mladih u Hrvatskoj sigurno više ne želi slušati te priče. Slava im, ali mjesto im je u povijesti.
Jasno da, obilježavajući »sve totalitarne režime«, HDZ s Plenkovićem na čelu pomalo podilazi i svojoj unutarstranačkoj desnici. No, s druge strane, tendencija da se knjiga povijesnih sukoba već jednom zatvori u Hrvatskoj, ne može imati lošu namjeru.
U situaciji kad se Hrvatska bori sa zdravstvenom i ekonomskom krizom, upravo je taj trenutak dobar da se neka stara poglavlja zatvore. Previše je problema u stvarnosti da se ne bismo pomirili s prošlošću. »Već je vrime da se pomirimo sa svitom«, kako kaže pjesma.
Politika na trapezu
Nova pomirba
Tihana Tomičić
22. kolovoz 2020 17:19
Vlada / Snimio Darko JELINEK
Možda to izgleda kao neki umjetni miks, miješanje kostiju i rana, no ne može se osporiti da se iz nove Vlade dosljedno i kontinuirano želi slati poruka nove pomirbe, od odlaska Borisa Miloševića u Knin, preko odlaska Tome Medveda u Grubore, a s krajnjim ciljem da se u studenome u Vukovaru zajednički žrtvama, i to žrtvama svih nacija, poklone i Hrvati i Srbi, i Andrej Plenković i Boris Milošević
Osim što mora balansirati s virusom, ova Vlada mora balansirati i sa zatvaranjem društvenih podjela. A to joj ide dobro, bolje nego »ples s virusom«. Nakon proslave Oluje u Kninu, te uoči odlaska predstavnika Vlade iz redova HDZ-a u Grubore, u nedjelju će se obilježiti i Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.
Iako to zvuči kao neki izmišljeni desničarski fejk od obljetnice kojim se možda želi izjednačiti žrtve nacizma i drugih totalitarnih režima (koje nikad neće biti iste, jer je nacizam bio najgori zločin u povijesti ljudskog roda bez konkurencije), barem će poslužiti kao nastavak – nove pomirbe.
Naime, pomirba je dosad uglavnom uključivala zakapanje ratnih sjekira među Hrvatima, neovisno o njihovoj prošlosti i političkim uvjerenjima. Izumio ju je Franjo Tuđman, kojem su u HDZ tada jednako nagrnuli bivši nacionalisti, proljećari, a i partijci. A sada svjedočimo novoj pomirbi, onoj između Hrvata i manjina koje žive u Hrvatskoj, a posebno srpske manjine, posebno u odnosu na Domovinski rat. Tako će u nedjelju premijer Andrej Plenković otići na Goli otok, tamo zapaliti svijeću za žrtve komunističkog režima i sve političke zatvorenike koji su tamo završili na robiji, ili skončali svoje živote. Ali istoga dana komemorirat će se i druga mjesta gdje su ljudi bili žrtvovani zbog ideologija – na Grobnicu narodnih heroja na Mirogoj ide ministar branitelja Tomo Medved, posjetit će se i Glas hrvatske žrtve – Zid boli, zatim grob Brune Bušića, spomen-obilježje žrtava Bleiburga, kao i grob Franje Tuđmana. Posjetit će se i Macelj, a također, zajedno s Plenkovićem na Golom otoku će biti i posebni savjetnik predsjednika Republike Zorana Milanovića, Zvonko Kusić, što svjedoči o dogovoru Pantovčaka i Vlade o zajedničkom komemoriranju tih žrtava.
Možda to izgleda kao neki umjetni miks, miješanje kostiju i rana, no ne može se osporiti da se iz nove Vlade dosljedno i kontinuirano želi slati poruka nove pomirbe, od odlaska Borisa Miloševića u Knin, preko odlaska Tome Medveda u Grubore, a s krajnjim ciljem da se u studenome u Vukovaru zajednički žrtvama, i to žrtvama svih nacija, poklone i Hrvati i Srbi, i Andrej Plenković i Boris Milošević. Onoga trenutka kad pripadnici srpske manjine u Vukovaru kažu svoje, a jednako tako i predstavnici hrvatskih vlasti iz redova HDZ-a kažu svoje i o srpskim žrtvama kojih je u sukobima u Vukovaru naravno bilo, tada će se krug moći zatvoriti. I možda trajno popustiti društvene tenzije koje su obilježavale hrvatsku politiku gotovo 25 godina.
Generaciji koja je rođena 2002. godine, a koja je ove godine prvi put imala pravo glasa, sigurno je stalo do toga da Domovinski rat postane povijesna, a ne više dnevnopolitička tema, jednako kao što su to i svi bivši totalitarni režimi, bilo nacizam, bilo komunizam. U trenutku kad je rođena srednja generacija koja danas upravlja Hrvatskom, na primjer Andrej Plenković koji je 1970. godište, Drugi svjetski rat bio je već 25 godina udaljen, jednako kao što je i Domovinski rat koji je već završen prije 25 godina, udaljen od današnje djece. Četvrt stoljeća, to je čitava vječnost, i generacija mladih u Hrvatskoj sigurno više ne želi slušati te priče. Slava im, ali mjesto im je u povijesti.
Jasno da, obilježavajući »sve totalitarne režime«, HDZ s Plenkovićem na čelu pomalo podilazi i svojoj unutarstranačkoj desnici. No, s druge strane, tendencija da se knjiga povijesnih sukoba već jednom zatvori u Hrvatskoj, ne može imati lošu namjeru.
U situaciji kad se Hrvatska bori sa zdravstvenom i ekonomskom krizom, upravo je taj trenutak dobar da se neka stara poglavlja zatvore. Previše je problema u stvarnosti da se ne bismo pomirili s prošlošću. »Već je vrime da se pomirimo sa svitom«, kako kaže pjesma.