Nacija je ostala bez još jedne legende – otišao je Miroslav Blažević Ćiro, trener svih trenera, kako smo ga svi zvali. Svaki put kad netko ode, naglo kao Massimo nedavno, pomislimo kako je valjda sad dosta. U vremenu korone ispratili smo brojne uglednike, pa i one koje nazivamo legendama. Ali, doista, samo je jedan – Ćiro.

Što je stariji bio, to je bio pristupačniji i otvoreniji prema medijima, navijačima i javnosti općenito. Stalno prisutan na ulicama Zagreba, ili pak na Kvarneru za koji je rekao da je najljepše mjesto za život, Ćiro je zapravo bio sveprisutan. Štogod se u državi komentiralo, bio to njegov nogomet, ali i politika ili estrada – evo Ćire. I uz kritike, uvijek i podrška. To je vjerojatno ono što ga je najviše krasilo i kao trenera, pa tako i kao izbornika hrvatske reprezentacije u famoznoj 1998. godini u Francuskoj. Uspio je oformiti tim tada najjačih igrača, ali i najkarizmatičnijih i snažnih ličnosti, koje je tjerao kao vrag grešnu dušu da igraju najbolje što mogu, ali da se pritom i međusobno uvažavaju i prihvaćaju timski duh čak i onda kad su neki od njih utakmicu morali odgledati s klupe. Trener, izbornik, to nije ništa drugo nego uspješan menadžer, osoba koja zna upravljati ljudima, a ljudi su sastavljeni od najkompleksnijeg materijala. Ćirina impulsivnost sigurno je mnogima od igrača često išla na živce, ali ono zbog čega ga je javnost najviše voljela, upravo mu je pomoglo i da bude među najboljim trenerima ikad. A to je podrška svakome s kim surađuje. “Tjerao nas je, ali je i za svakoga od nas isticao našu najbolju stranu, koja upravo čini snagu tima”, sada komentiraju igrači koji su s njim 1998. u Fracuskoj postigli najveće uspjehe. Znao je svakome reći ono najbolje o njemu, i zato su ga ljudi s kojima je surađivao i voljeli. Tako se gradi poštovanje, da si pravedan i strog kad treba, ali i da u svakom svom suradniku vidiš ono najbolje, poštuješ to i na kraju nagradiš minutažom u timu. Zato Ćiri nije smetalo ni kad su mu s tribina vikali onaj znameniti usklik “Ćiro, pederu”, jer je znao da tim uvijek vodi najbolje što može. A rezultati koje je postizao upravo su ga i digli u sam svjetski vrh.

Ono što iza njega ostaje svakako je “kult reprezentacije”. On je taj tim gradio u vremenima kad je Hrvatska još bila mlada država, netom nakon Domovinskog rata, i kad je promocija imena Hrvatske imala posebnu težinu. Stvorio je atmosferu u kojoj igračima ništa nije bilo važnije od ulaska u hrvatsku repku. Nikakvi klubovi, novac, pojedinačna slava u nekim drugim državama. Hrvatski igrači tada su bili i simboli nove države Hrvatske na svjetskoj mapi, i upravo je u njegovoj eri izgrađen taj duh, kojega danas na sličan način pokušava njegovati i sadašnji izbornik Zlatko Dalić.

Uostalom, zato je Ćiru voljela i politika. Nije se libio izaći pred javnost i govoriti i svoje političke stavove, jednako kao što je otvoreno govorio i o glazbi, ženama ili bilo čemu drugome što čini život. Kao što je igračima davao savjete, “sine slušaj ti mene”, nije mu bilo strano tako se obratiti i Franji Tuđmanu ili drugima u javnom životu s kojima je surađivao i javno se pojavljivao. On je, barem se tako čini iz današnje perspektive, tih 90-ih godina vidio širu sliku i potrebu da se Hrvatska promovira, a ako je to značilo da dnevnopolitički ne kritizira vlast, nego je dapače na sva usta hvali, to je sve bilo dijelom istog paketa njegove ideje promocije Hrvatske.

A tu je i dio priče vezan uz njegovu pristupačnost za medije. Volio je biti u medijima, ali mediji su još više voljeli njega. Daj bože da je svaki sugovornik kao on, i nije čudo da na društvenim mrežama sad svi imaju sliku s Ćirom. Zaista, on bi se uslikao sa svakim tko bi ga zamolio, i to beskrajno strpljenje za ljude, pa i novinare, to nije česta pojava. Zato sada neki kažu da je Ćiro “narodno blago” i istaknuti dio nematerijalne baštine ovih prostora. Svjetski mediji opisuju ga kao velikog motivatora, a HOO se oprašta porukom da je bio čovjek koji je osvajao i ljude i trofeje. Izbornik Zlatko Dalić naziva ga neponovljivim. I doista, zbog svog stila, ljudskosti, topline, ali i karakera doista se može reći – neponovljivi Ćiro.