U Hrvatskom novinarskom domu bivša premijerka Jadranka Kosor predstavljala je svoju knjigu, drugu. Ona prva zvala se »Premijerka«, što je i logično. Ova druga zove se »Kraljica«, što je marketinški potentno s obzirom na to da je bivša premijerka bila Kraljicom u televizijskom showu u kojem poznati navlače maske da ih se čim teže prepozna dok maskirani pjevaju.

Na promociju su pohitali oni koji su na knjizi radili, oni koji su o njoj govorili, oni koji štuju autoricu, oni koji su joj prijatelji, oni koji su samo znatiželjni i, dakako, političari bivši i sadašnji. Svejedno je bilo pomalo čudno da te na vratima Novinarskog doma zaustave mrki momci iz osiguranja pa ljubazno zamole da otvoriš svoju torbu kako bi bacili pogled na njen sadržaj. Bivši premijeri da imaju osiguranje!? Koji minut kasnije razjasnit će se da ga i nemaju.

Koju minutu kasnije u dvoranu, u prvi red sjest će predsjednik Republike Zoran Milanović. Otud osiguranje, ali tko je mogao znati, tko je mogao i slutiti da će predsjednik na promociju ni sat vremena prije nego li će se obratiti naciji preko svih televizijskih kanala s nacionalnom koncesijom.

Što reče jedna od nazočnih iznenađena njegovim dolaskom: »Ne bi li se trebao pripremati za obraćanje!?«

Pitanje, koje je ionako bilo više retoričke naravi, ostalo je bez odgovora, baš kao i ono, tek nešto malo manje retoričko, što li nam je svojim dolaskom na promociju predsjednik zapravo želio poručiti.

Jasno je bilo što nam je žalio poručiti, tako to rade revolveraši pred dvoboj u dobrim kaubojskim filmovima, šetaju naokolo i hine posvemašnju mirnoću i nehaj ne bi li tako onoj drugoj strani u dvoboju odaslali poruku da sve konce drže u svojim rukama.

Psihologija je to, nema što drugo biti, gard i kretnje i potezi što ih vuče onaj koji šatro poručuje da i nema što izgubiti dok vjeruje da sve spašava. Pa je prvo odšetao na promociju one koja je onomad bila HDZ-ova premijerka, da bi se pola sata kasnije ukazao na malim ekranima progovarajući iz sobe predsjedničkog ureda oskudne scenografije iz koje su se ‘izvanredno’ obraćali svi naši predsjednici.

»HDZ-ova Vlada sada želi, ponovo, stranačku kontrolu nad Vojno-sigurnosno-obavještajnom agencijom koja bi u tom slučaju bila posve izuzeta od demokratskog i civilnog nadzora«, kazuje predsjednik. I ne zvuči to, ovako s ekrana rečeno, bezazleno.

Tu, međutim, priča na čas gubi na kaubojskom ritmu. Da je pravi obračun kod kakva korala, s druge strane bi odgovor bio brz i trenutan. Ne radi se, međutim, kod nas tako. Obraćanje je bilo em uredno najavljeno, em emitirano kasno navečer, taman da ga stožer premijera Plenkovića odgleda s pažnjom, ako ne uz kolu i kokice ono uz grickanje noktiju i raširene papire po velikom stolu. Odgovora će jamačno biti, odgovor će jamačno biti žestok, odgovor će biti plod duboka promišljanja, jer tako funkcionira ljudstvo na čelu jednog od ova dva naša brda s kojih nam se politika i sudba kroje. Jedan hini posvemašnju impulzivnost, drugi posvemašnju promišljenost, a obojica zaigrana posve ne vide dalje svoje želje da vojevanje traje u vjekove.

Traži se čelni čovjek VSOA-e. Predsjednik i premijer bi se oko njegova imena morali usuglasiti, no predsjednik i premijer to uporno ne čine.

Kad je uopće dramolet počeo, tko je u tu u pravu i što plin ima s tim!?

Potrefilo se, naime, da cijeli ovaj tjedan dvije teme jašu prerijom jedna uz drugu. Štoviše, u jednom trenu se činilo da se od plinske izmaglice službe vidjeti i neće. Kako će se i vidjeti kad uistinu jest raritet, možda i svjetski, da imaš Inu koja ne smije stati s proizvodnjom plina, pa onda imaš HEP koji mora te viškove kupiti po 40-ak eura, a onda imaš isti taj HEP koji nema kud s plinom nego ga prodavati za 1 cent ili milijun puta jeftinije taman da gubitke nagomila.

Ono što javnost nema jest odgovor na pitanje tko je to kupovao plin za smiješnu cijenu!? Je li to Vlada nekom pogodovala, ili je, a ne bi bilo nemoguće, netko ‘samo’ kilavo radio svoj posao, toliko kilavo da mjesecima ne vidi kako se odredba koja je trebala osigurati svim na zemlji jeftin plin izvrgla u ruglo što samo nekom nosi profit!? Povijest uči, na žalost, da je vazda u žitu bilo kukolja, baš kao što je vazda bilo ministara poput aktualnog ministra gospodarstva koji misle da ih se trgovanje plinom eto ne tiče.

Zato sumnja u javnosti, zato pitanja i zato nervoza u naših lidera. U premijera zbog pitanja o plinu. U predsjednika zbog pitanja o njegovoj posvemašnjoj prčevitosti koja mu ne da da se usuglašava s ikim, barem ne dok on ne zove na kavu i usuglašavanje.

A kad je tako, onda ozbiljna priča u nas redovito bude ponajprije loše napisana groteska od koje se bitno i ne vidi.

Predsjednik će tako svoju tiskovnu konferenciju začiniti tako što novinaru jedne naše tiskovine neće odobriti dolazak, jer za njega nije novinar tko tamo radi. Štogod privatno da misli o komegod, to se jednostavno ne radi i to jest udarac na slobodu medija kakvi god da jesu. Ima i drugih načina da se o medijima progovara, ima i drugih načina da ih se učini neovisnijima u ova posve ovisna vremena, ali zabrana nije taj.

Premijer to radi stilski drugačije, makar teško skriva koliko mu idu na živce novinari koji postavljaju logična pitanja poput onog kako je moguće da nitko nije vidio što se s plinom događa. On će im šeretski ponuditi svoju fotelju jer ‘oni znaju bolje’.

Usput će i niskopojasno ošajcati one koji su na vidjelo izvukli bespogovorne premijerove fanove onako kako je novinar N1 televizije Ranko Stojanac na vidjelo izvukao HDZ-ovu goransku zastupnicu Majdu Burić koja se u premijera kune k’o što se nekad u Broza zaklinjalo. Stojanac glasač HDZ-a!? Ako je i šala, brate loša je. A kad na red dođe tema usuglašavanja s predsjednikom na temu čelnika VSOA-e sve će doći na svoje.

Premijer, naime, kaže da će razgovarati s Milanovićem kad od onog koji je ‘srozao političku kulturu’ čuje ispriku, kad mu kaže: »Sorry, stari, pretjerao sam. Nemoj, moooolim te, uzimati za ozbiljno, znaš da se meni omakne.«

Tako je nekako išla uvertira u posve neuobičajeno obraćanje naciji predsjednika države. U normalnim državama svaki bi spomen ugroze ustavnog poretka i demokracije bio znak za uzbunu. U nas ni oni koji se politikom bave nisu s promocije knjige bivše premijerka trčali pred televizore da čuju što im predsjednik ima za reći. Ti koji se politikom bave bit će da znaju što se iza svega krije i kako stvari funkcioniraju. Što se puka tiče nema tog obraćanja koje može biti jače od uvjerenja kako su tu samo dva ovna na brvnu koja su spremna s brvna pasti radije nego se povući korak unatrag.

Jedino što bi moglo biti da jedan tvrdoglavi jer je uvjeren kako ni on, ni Vlada, ni stranka mu nisu smjenjivi i zamjenjivi pa mogu što hoće, dok drugi juni jer zna da je braniti mandat u nas puno teže nego ga osvojiti pa radi i on što hoće barem dok može. A za to vrijeme tajne službe su nam javna nevolja, na plinu se bogati nepoznat netko, a apatični narod kupuje kilo inćuna za šest eura dok bjesni zbog kuglice sladoleda skupe tri eura. A tko je u pravu, premijer ili predsjednik!? To više kao da nije briga ni njihove najzagriženije fanove. Dok je VSOA-e nećemo se valjano baviti plinom, zbog plina se nećemo dubinski baviti čelnikom VSOA-e i svi sretni, do neke nove prigode. Tako smo se i na to navikli.

Ravno tjedan prije promocije u HND-u, u jednom restoranu uz more skupilo se tridesetak onih što su prije više od 30 godina maturirali. U tih 30 i nešto godina dogodi se živom čovjeku svašta, ma kad pogledaš prvog do sebe vidiš da svi živimo neke slične, obične, ‘male’ živote. Tu je i Kate, najbolja u generaciji, najbolja na fakultetu, ravnateljica cijelog jednog odjela bolnice. Ta je mogla sve i došla je daleko, i bilo bi daleko da je neka uređenija zemlja u igri. Ovako, ide se dan za dan jer drugačije i ne može biti.

»Valjda tako mora«, kaže pomireno, »Valjda tako mora jer više nema društva.«

VSOA, plin, obraćanje, taština, brdo vs brdo… A gdje je društvo!?