Članak 94. hrvatskog Ustava glasi: Predsjednik Republike brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti. Međutim, pogođeni kritikama aktualnog predsjednika Zorana Milanovića na račun predsjednika HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića, čelni ljudi HDZ-a jučer su konstatirali da je krajnji cilj tih njegovih napada ne samo osobni sukob s premijerom, nego i rušenje saborske većine koju HDZ ima. Tako je Milanovićeva retorika i službeno postala alatom za kršenje Ustava.

Barem tako smatraju u vladajućoj stranci, iz koje se sam premijer jučer nije očitovao na Milanovićeve tvrdnje kako je »preko veze« bio pošteđen služenja JNA, odnosno da je de facto time zaobišao tadašnje zakone o obaveznom služenju vojnog roka. No, zato su mu se u obranu stavili drugi vodeći ljudi HDZ-a koji su govorili o tome da »predsjednik inzistira na političkom izričaju koji želi destabilizirati parlamentarnu većinu, HDZ i vladu – ali to mu neće proći jer je HDZ na prošlim izborima dobio najbolji rezultat ikad«. Jasno je, dakle, da su u vladajućoj stranci Milanovićeve napade shvatili kao izravan napad na legalno izabranu i oformljenu vlast, i upravo zato jučer su svi iz HDZ-a višekratno isticali kako predsjednik ima pravo na svoj stav oko proslave Oluje, ili bilo čega drugoga, ali jednako tako i HDZ i Plenković imaju pravo na svoje stavove koji su potpuno legitimni jer su jednako tako izabrani voljom građana na demokratskim izborima, i to najboljim rezultatom još od Tuđmanovih vremena.

I sve je to živa istina, samo možda ostaje pitanje zbog čega se vodeći ljudi HDZ-a uopće pecaju na Milanovićeve udice i ješke, koje im obilno baca kad god se obrati javnosti. On tumači Ustav i zakon drukčije od njih kad je riječ o Vrhovnom sudu, ili traži alternativu proslavi Oluje itd. – uglavnom stalno nešto inovira, a pritom ne propušta priliku osobno se rugati premijeru. Svaka od tih udica ima cilj upravo isprovocirati premijera Plenkovića, vjerojatno u mnogo većoj mjeri nego što ima cilj kršenje Ustava ili demontažu legalno izabrane vlasti. A šteta je da u HDZ-u ne razmisle o tome da predsjednika Milanovića, kad skrene u te logoreične rukavce u svojim istupima, jednostavno – ignoriraju. Ako iz Ureda predsjednika ne postoji nikakva službena »zabilješka« ili prijedlog upućen prema Vladi, primjerice o načinima proslave Oluje u Kninu ili alternativno Glini ili Petrinji, zašto se uopće cijeli vrh HDZ-a bavi tom temom? Izgleda da još nikome od njih nije palo na pamet izgovoriti: »No comment«.

Jer, ako nema službene inicijative Pantovčaka, zašto bi se Vlada uopće bavila nečim što je samo ideja šefa države, i ništa više. Polemike su dobra stvar, naravno, na njima je sazdana demokracija. Ali kad su ovako besplodne kao što je polemika o tome tko je veći sportaš, a tko više voli viski nego limunadu, tko se skljokao, a tko za sebe misli da se bavi parkourom, tada je možda najbolje da takvih polemika jednostavno niti nema. Naprosto, cijela agenda predsjednika Milanovića zapravo se svodi upravo na njegove retoričke bravure, za koje on očito misli da su spektakularne, no ako s druge strane ne bi bilo odgovora, tada bi one postale besmislene, i možda prestale. Ok, samo možda.

No, svakako, najgore bi bilo kad bi sve to čak završilo i pokretanjem pitanja opoziva predsjednika Republike, kao što su to ranije neki već zazivali, ili kao što se može iščitati iz jučerašnjih izjava HDZ-ovaca koji u tome vide destabilizaciju vlasti. Naime, Milanović jako dobro zna da za opoziv treba podrška dvije trećine svih zastupnika u Saboru, i da Plenković to ne može dobiti. Stoga mirno može nastaviti biti nepristojan ili provocirati. No, za svađu je potrebno dvoje.

Stoga bi u vladajućoj stranci možda mogli razmisliti o taktici zaobilaženja tih provokacija. Sukob s medijima i retorika istovjetna Milanovićevoj uopće nisu najbolja taktika kad je u pitanju premijer koji je svoju popularnost (a time i izborne pobjede) stekao upravo svojom diplomatičnošću, taktom i mirnoćom. Jednog Milanovića već imamo, dvojica bi svakako bila previše.