Piše Tihana Tomičić

Milanović nije prebolio Plenkovića

Tihana Tomičić

Zoran Milanović / Foto Igor Kralj/PIXSELL

Zoran Milanović / Foto Igor Kralj/PIXSELL

O istome uvijek isto, rekli bi filozofi, pa tako i predsjednik Zoran Milanović stalno govori o istome, već mjesecima zaredom.

placeholder


O istome uvijek isto, rekli bi filozofi, pa tako i predsjednik Zoran Milanović stalno govori o istome, već mjesecima zaredom. No, stvar ipak eskalira, pa su riječi svakog dana sve teže, a zamjene teza sve dublje.


Nakon Madrida, u kojem je na samitu NATO-a morao sam predstavljati Hrvatsku jer iz Vlade i MORH-a više nitko naprosto ne želi ići s njim, to je bilo i očekivano. Jer ne samo da je bio usamljen kad je Hrvatska u pitanju, nego se činilo da ni po sadržaju i temama više nitko od svjetskih čelnika s njim nema potrebu razgovarati, budući da je njegov pritisak na Finsku i Švedsku naprosto propao po prirodi stvari, onog trenutka kad se čak i Turska dogovorila s njima i kad je potvrđen njihov ulazak u NATO. Nakon toga, realno gledajući, bilo je očekivano da Milanović opet postane razjareni bik. I opet nije razočarao. Nakon posjeta Obrtničkoj komori opet je prekomjerno granatirao sve oko sebe, a najviše premijera samoga, uz zaključak da je Andrej Plenković kukavica jer izbjegava mjesta gdje se on nalazi, pa tako i jučerašnji skup obrtnika.


No, čini se da predsjednik nikako da shvati da postoje ljudi koji jednostavno više ne žele biti s njim u istoj prostoriji, ili na istom samitu, svejedno, jer naprosto ne žele prijeći preko uvreda koje uporno sipa na njihov račun. Tvrditi, primjerice, da je Andrej Plenković komunistički gojenac i tatin sin (ili mamin, svejedno), a pritom potpuno zaboraviti da je i sam ponikao iz potpuno istog miljea, sada već izgleda pomalo iracionalno. I jedan i drugi bili su, uvjetno rečeno, zlatna mladež krajem 80-ih i početkom 90-ih, jedan i drugi imali su roditelje koji su radili na istaknutim pozicijama u bivšem sustavu, a onda su i oni, jedan i drugi, početkom 90-ih kao mladi uspješni studenti prava dobili priliku zaposliti se u Ministarstvu vanjskih poslova, odakle su obojica razvila zaista lijepe diplomatske i političke karijere. Javnost nije prespavala činjenicu da jako dobro poznaje Milanovića, kao i Plenkovića, i da već skoro 15 godina raspolaže notornim činjenicama oko toga kako je tko došao do MVP-a, što je kome bio otac i slično. Napadati Plenkovića da je jeo srebrnom žlicom, kad razlike među njima skoro da i nema, malo je kratkovidno.




Sada više uopće nema smisla debatirati o tome čemu ovaj sukob, jer očito je on konstantan i akterima potreban, ali činjenica da Milanović svaki put nanovo započinje kavgu, ipak ponešto govori. Izgleda kao da se on nikad zapravo nije pomirio s činjenicom da ga je Plenković 2016. godine u borbi za mjesto premijera pobijedio na parlamentarnim izborima. To je bila jedina situacija u kojoj su se našli u ravnopravnoj poziciji – na jednim izborima obojica su se borila za isti položaj, jedan kao predsjednik SDP-a, drugi kao predsjednik HDZ-a. I pobijedio je Plenković, što se može?!


Nakon punih šest godina, bilo bi vrijeme da se Milanović pomiri s tim. U međuvremenu je postao predsjednik Republike, i to s milijun glasova, što je zaista respektabilno i više je nego ijedan predsjednik ikad dobio u izravnim izborima, osim Franje Tuđmana 1992. No, ni to nije dovoljno, čini se, da bi na Pantovčaku zavladao mir, jer su predsjedničke ovlasti nažalost male, a putovanja na međunarodne skupove manje nego ikad nakon korone. Možda da još jednom odmjere snage, možda na predsjedničkim izborima 2025.?! Ali tko će slušati ova prepucavanja dotad…


Sad je Milanović već razočaran i u obitelj Raspudić – mislio je da je u njima dobio prijatelje i suradnike, a Marija Selak-Raspudić još mu se i ruga jer je morao reterirati oko Finske i Švedske u Madridu. Eh, što su ti desničari, ne vjeruj im ni kad darove nose.


Otpočetka ovog sukoba bilo bi najmudrije da su iz Vlade potpuno ignorirali Milanovićeve napade i radili ono što po ustavnim ovlastima i trebaju. No, i od tamo je znalo biti vatre i otrovnih strelica, i tada bi se Milanović tek još više razjario. No, kao i svakome kome treba pažnje, upravo je »ignore mode« ono što bi zaigranog Milanovića vjerojatno najviše iziritiralo.


Sve dok u pitanju nije izravna prijetnja nacionalnoj sigurnosti ili pak ugroza Ustava, polemike uopće nisu potrebne.