Time to što Milanović radi u stvarnosti pretumbava politički sustav i vraća ga na polupredsjednicki model u kojem je predsjednik Republike mogao biti član stranke. I u kojem je bio šef izvršne vlasti
Kada je tamo negdje početkom 2015. godine Kolinda Grabar Kitarović pomalo iznenađujuće pobijedila Ivu Josipovića i postala predsjednica Republike bio je to potpuni šok za hrvatsku političku ljevicu i centar. Prve informacije koje su dolazile o tome kako je Hrvatska glasala u drugom krugu tih predsjedničkih izbora, govorile su da je Grabar Kitarović u prednosti i da postoji velika vjerojatnost da bi ona mogla postati nova predsjednica Republike.
U stožeru Ive Josipovića u Hrvatskom novinarskom domu zavladao je možda ne baš muk, ali atmosfera se bila jako porušila. Na kraju je poraz priznao i sam Josipović rekavši u prolazu novinarima da je “gospođa pobijedila”. I tijekom večeri čestitao pobjednici. Na takvu je atmosferu u Novinarski dom došao Milanović i pokušavši dignuti atmosferu izjavom koja je ostala u hrvatskom medijskom političkom prostoru sve do današnjeg dana. Bilo je to ono poznato “ili mi ili oni” koje je bilo i ostalo glavni model njegovog političkog djelovanja.
Tako je čini se i danas. Valjda je svakom jasno da je sve ovo čega smo svjedoci zadnjih dana – Počasna zaštitna brojna, njen zapovjednik široj javnosti dotad potpuno nepoznati brigadir Elvis Burčul, sva ta komlicirana prepiska između Maria Banožića i admirala Roberta Hranja, sva ta natezanje oko Zakona o obrani i izvornog tumačenja Ustava – samo jedan običan povod za to da Milanović dobije još jedan politički malj kojim bi nemilice tukao po HDZ-u. I dalje je njegova politička maksima ili-ili. Ili on ili HDZ.
Naravno, i dalje je potpuno nejasno zbog čega Banožić naprosto nije ostavio nesretnog Burčula još dva i pol mjeseca na poziciji zapovjednika Počasno zaštitne bojne.
Milanović je osobno to od njega tražio. Kao i Milanovićev savjetnik za obranu Dragan Lozančić. Neki drugi dužnosnici Ureda predsjednika razgovarali su o tome s potpredsjednikom Vlade za sigurnost Tomom Medvedom. Svim je sugovornicima iz Vlade moralo biti kristalno jasno što bi se moglo dogoditi ako budu ignorirali Milanovićeve sugestije. U ovakvoj bi se situaciji bilo koji drugi predsjednik s pravom osjetio poniženim nakon što se osobno zauzeo za jednog brigadira, a da je taj njegov angažman bio ovako potpuno i temeljito ignoriran. I bilo bi neke reakcije s njegove strane. S Milanovićeve je došlo ono što se moglo i očekivati. Eksplozija.
Ali da je Banožić poslušao Milanovića i ostavio Burčula na poziciji tih famoznih dva i pol mjeseca, sve bi manje-više bilo isto. Odnosno, sukob ne bi bio oko dosad anonimnom brigadira već oko nečeg drugog. Istog intenziteta, s istim uvredama. Možda oko oklopnih borbenih vozila, diplomacije ili nečeg trećeg. Ali bi ga bilo. I bio bi isto ovako brutalan. I potpuno su izlišna pitanja medija hoće li se Milanović i Andrej Plenković uspjeti dogovoriti. Odgovor je više nego jasan. Neće. Možda se nakon nekoliko tjedana, vjerojatnije da su u pitanju mjeseci, ovaj slučaj oko Burčulovog umirovljenja nekako i riješi. Ali samo je pitanje trenutka kada će se iskristalizirati nova tema za još brutalniji i žešći sukob. I tako će sve to trajati sljedeće dvije i pol godine koliko traje mandat ove Vlade. Ako HDZ dobije i te parlamentarne izbore dvije će se strane sukobljavati i dalje.
Iako to u Ustavu izrijekom nigdje ne piše predsjednik Republike trebao bi biti predsjednik svih građana. Ne samo onih koji su za njega glasali. I ne samo onih koji glasuju za stranke koje su ga podržavale u kampanji za predsjednika. Već i onih koji su glasovali za stranke koje su podržavale njegove konkurente. Naravno, teško je to u praksi postići.
Svaki je dosadašnji predsjednik radio za stvar onih političkih opcija koje su mu pomogle u naumu da postane predsjednik Republike. Ali samo radio. Nije postao šef oporbe koji iz svih oružja mlati po Vladi. Time to što Milanović radi u stvarnosti pretumbava politički sustav i vraća ga na polupredsjednicki model u kojem je predsjednik Republike mogao biti član stranke. I u kojem je bio šef izvršne vlasti.
Kamo će Hrvatsku odvesti ovaj proces tek će se vidjeti. U njemu bi se lako moglo dogoditi da Milanovićev džihad protiv HDZ-a ima brojne kolateralne žrtve u brojnim ionako krhkim institucijama. Prvo je bilo pravosuđe, a sada je vojska.
Zlatko Crnčec
Milanović je šef oporbe, a ne predsjednik
Zlatko Crnčec
10. studeni 2021 14:39
Foto Goran Stanzl/PIXSELL
Time to što Milanović radi u stvarnosti pretumbava politički sustav i vraća ga na polupredsjednicki model u kojem je predsjednik Republike mogao biti član stranke. I u kojem je bio šef izvršne vlasti
Kada je tamo negdje početkom 2015. godine Kolinda Grabar Kitarović pomalo iznenađujuće pobijedila Ivu Josipovića i postala predsjednica Republike bio je to potpuni šok za hrvatsku političku ljevicu i centar. Prve informacije koje su dolazile o tome kako je Hrvatska glasala u drugom krugu tih predsjedničkih izbora, govorile su da je Grabar Kitarović u prednosti i da postoji velika vjerojatnost da bi ona mogla postati nova predsjednica Republike.
U stožeru Ive Josipovića u Hrvatskom novinarskom domu zavladao je možda ne baš muk, ali atmosfera se bila jako porušila. Na kraju je poraz priznao i sam Josipović rekavši u prolazu novinarima da je “gospođa pobijedila”. I tijekom večeri čestitao pobjednici. Na takvu je atmosferu u Novinarski dom došao Milanović i pokušavši dignuti atmosferu izjavom koja je ostala u hrvatskom medijskom političkom prostoru sve do današnjeg dana. Bilo je to ono poznato “ili mi ili oni” koje je bilo i ostalo glavni model njegovog političkog djelovanja.
Tako je čini se i danas. Valjda je svakom jasno da je sve ovo čega smo svjedoci zadnjih dana – Počasna zaštitna brojna, njen zapovjednik široj javnosti dotad potpuno nepoznati brigadir Elvis Burčul, sva ta komlicirana prepiska između Maria Banožića i admirala Roberta Hranja, sva ta natezanje oko Zakona o obrani i izvornog tumačenja Ustava – samo jedan običan povod za to da Milanović dobije još jedan politički malj kojim bi nemilice tukao po HDZ-u. I dalje je njegova politička maksima ili-ili. Ili on ili HDZ.
Naravno, i dalje je potpuno nejasno zbog čega Banožić naprosto nije ostavio nesretnog Burčula još dva i pol mjeseca na poziciji zapovjednika Počasno zaštitne bojne.
Milanović je osobno to od njega tražio. Kao i Milanovićev savjetnik za obranu Dragan Lozančić. Neki drugi dužnosnici Ureda predsjednika razgovarali su o tome s potpredsjednikom Vlade za sigurnost Tomom Medvedom. Svim je sugovornicima iz Vlade moralo biti kristalno jasno što bi se moglo dogoditi ako budu ignorirali Milanovićeve sugestije. U ovakvoj bi se situaciji bilo koji drugi predsjednik s pravom osjetio poniženim nakon što se osobno zauzeo za jednog brigadira, a da je taj njegov angažman bio ovako potpuno i temeljito ignoriran. I bilo bi neke reakcije s njegove strane. S Milanovićeve je došlo ono što se moglo i očekivati. Eksplozija.
Ali da je Banožić poslušao Milanovića i ostavio Burčula na poziciji tih famoznih dva i pol mjeseca, sve bi manje-više bilo isto. Odnosno, sukob ne bi bio oko dosad anonimnom brigadira već oko nečeg drugog. Istog intenziteta, s istim uvredama. Možda oko oklopnih borbenih vozila, diplomacije ili nečeg trećeg. Ali bi ga bilo. I bio bi isto ovako brutalan. I potpuno su izlišna pitanja medija hoće li se Milanović i Andrej Plenković uspjeti dogovoriti. Odgovor je više nego jasan. Neće. Možda se nakon nekoliko tjedana, vjerojatnije da su u pitanju mjeseci, ovaj slučaj oko Burčulovog umirovljenja nekako i riješi. Ali samo je pitanje trenutka kada će se iskristalizirati nova tema za još brutalniji i žešći sukob. I tako će sve to trajati sljedeće dvije i pol godine koliko traje mandat ove Vlade. Ako HDZ dobije i te parlamentarne izbore dvije će se strane sukobljavati i dalje.
Iako to u Ustavu izrijekom nigdje ne piše predsjednik Republike trebao bi biti predsjednik svih građana. Ne samo onih koji su za njega glasali. I ne samo onih koji glasuju za stranke koje su ga podržavale u kampanji za predsjednika. Već i onih koji su glasovali za stranke koje su podržavale njegove konkurente. Naravno, teško je to u praksi postići.
Svaki je dosadašnji predsjednik radio za stvar onih političkih opcija koje su mu pomogle u naumu da postane predsjednik Republike. Ali samo radio. Nije postao šef oporbe koji iz svih oružja mlati po Vladi. Time to što Milanović radi u stvarnosti pretumbava politički sustav i vraća ga na polupredsjednicki model u kojem je predsjednik Republike mogao biti član stranke. I u kojem je bio šef izvršne vlasti.
Kamo će Hrvatsku odvesti ovaj proces tek će se vidjeti. U njemu bi se lako moglo dogoditi da Milanovićev džihad protiv HDZ-a ima brojne kolateralne žrtve u brojnim ionako krhkim institucijama. Prvo je bilo pravosuđe, a sada je vojska.