Uvodnik

Kastavska “lista mržnje”

Tihana Tomičić

Foto V. KARUZA

Foto V. KARUZA

Nakon svega, nameće se nekoliko zaključaka: prvo, osoba koja je s ovakvim popisom izašla pred djecu, stavljajući ih u neizrecivu moralnu dvojbu, više ne bi trebala obavljati posao rada s djecom. Evidentno je zakazala. Drugo, ovo je još jedan primjer koji dokazuje da ponovo treba ozbiljno razmisliti o tome da se vjeronauk vrati u crkve

placeholder


Svatko tko kaže da »lista mržnje« koja se pojavila pred kastavskim učenicima, nije skandalozna, i sam bi trebao odgovarati za pojavljivanje takve liste. U kastavskoj školi djeca su na vjeronauku dobila popis »vrsta osoba« s kojima se (ne) bi vozila u vlaku sedam dana od Zagreba do Indije. Zadatak se rješavao na vjeronauku, i cilj mu je, navodno, bio učenje osmaša o predrasudama, ali cijeli popis, način pristupa, koncept i uopće dob djece koja bi o tome trebala raspravljati s jednom vjeroučiteljicom – skandalozan je.



Radi se dakle o »lose-lose« popisu na kojem djeca biraju tko je manje loš suputnik u kupeu vlaka, ali s ponuđenim odgovorima koji su svi »loši«. Nije dakle pitanje postavljeno na način da je među dvadeset »vrsta ljudi« njih dvoje problematično za djecu, pa recimo, hajde, možda neki evidentni narkoman koji bi djeci izravno nudio drogu, nasuprot osobe koja primjerice ima koronavirus i izravno prijeti da će namjerno nekoga zaraziti, pa su jedan i drugi opasni po zdravlje djece. Riječ je o popisu na kojem su redom pobrojeni ljudi prema kojima općepoznato postoje predrasude, a odlukom o tome tko je manje loš, pred djecu se stavlja nevjerojatna moralna dvojba u kojoj moraju suditi je li gora majka Indijka s djetetom ili turska glumica iz Hollywooda ili su možda u vrhu konkurencije Rom i homoseksualac. Odgovor na to pitanje koji bi bio ispravan ne može dati apsolutno nitko – jer ispravnog odgovora nema (osim što bi možda Zoran Milanović zaokružio holivudsku glumicu).


Radi se o projektu koji je repliciran iz europskog projekta koji objavljuje »Practice«, program financira Europska unija s ciljem sprječavanja radikalizacije kroz poticanje kritičkog razmišljanja, a ovaj zadatak zove se »Euro-rail a la carte«. No, u ovoj priči postoji dodatni problem, a to je da su u zadatku koji je kastavskim osmašima zadala vjeroučiteljica, dodani još i liječnik specijalist za pobačaje, redovnik s Biblijom, homoseksualac, hrvatski tajkun, Jehovin svjedok i kompjutorski haker. To je već »hrvatski a la carte« popis, a djeca su naravno kao svoj prvi izbor poželjnog suputnika izabrali svećenika s Biblijom pod miškom.




Kvazi-suptilno im je pod nos gurnuta osoba za koju su mislili da ju je na vjeronauku prigodno i podobno zaokružiti. Vjerojatno su mislili: gle kako lako trik-pitanje, pa tu ćemo lako nadmudriti vjeroučiteljicu, znamo da je svećenik ovdje najpozitivnija osoba. Ali tek na taj način cijela stvar je dobila skandalozan ishod – ne samo da su djeca morala uperiti prstom na najgore predrasude i strereotipe nego su još i morali proglasiti »pobjednika« konteksta, a to je naravno svećenik s Biblijom. Hrvatska posebnost u priči još je i liječnik specijaliziran za pobačaje, što je evidentno tema koju Crkva nastoji, opet suptilno, ugurati kao agendu pred djecu u pubertetu. A ta su djeca sutrašnji birači. I to birači desnice i još desnije konzervativne desnice. Indoktrinacija kreće na vrijeme.


Nakon svega, nameće se nekoliko zaključaka: prvo, osoba koja je s ovakvim popisom izašla pred djecu, stavljajući ih u neizrecivu moralnu dvojbu, više ne bi trebala obavljati posao rada s djecom. Evidentno je zakazala. Drugo, ovo je još jedan primjer koji dokazuje da ponovo treba ozbiljno razmisliti o tome da se vjeronauk vrati u crkve, pa da ga pohađa onaj tko se zaista smatra vjernikom, umjesto što ga roditelj na taj predmet upisuje kako ne bi 45 minuta sam stajao na hodniku (izložen predrasudama). I treće, jedini spas za društvo je uvođenje građanskog odgoja, koji bi bio obavezan za sve, i na kojem jedini poželjan odgovor ne bi bio čovjek s Biblijom. Nego bilo koji od drugih pobrojenih ljudi. Tek ako bi djeca slušala predmet neopterećenim bilo kojim i bilo čijim apriornim vrijednostima, osim univerzalnih i humanističkih, mogli bismo zaista govoriti o borbi protiv predrasuda.


Ovako se predrasude samo potiču, a djeca odgajaju u duhu brojenja zrnaca, bilo rasnih, nacionalnih, seksualno preferencijalnih, onih vezanih uz nečije porijeko, boju ili u konačnici pravo na izbor svog zanimanja ili stila života. Nažalost, ovo je samo jedan primjer, koji je isplivao u javnost, a tko zna s koliko sličnih dvojbi moraju se djeca mučiti tijekom svog školovanja.
Zato, evo prilike za HDZ s novim, modernim licem da razmisli o toj reformi.