Kad stubišta zavonjaju po punjenim paprikama, kad znoj curi niz leđa dok poluživ vegetiraš na trosjedu, kad ljubomorno gledaš fotografije na Fejsu onih bezdušnika što su se mora odavno dočepali, kad auto rikne jer uvijek rikne prije puta, kad uloviš sebe da križaš dane do godišnjeg, e, onda znaš da je ljeto. Zastupnici u Hrvatskom saboru također znaju koji su znakovi ljeta. Tu se i ne razlikuju puno od običnih smrtnika. U kupaćim gaćama ionako smo svi jednako ljudski manjkavi. I njima se žuri promijeniti zrak, dočepati se obale, dočepati se rodne grude ako su s mora, ili kakve kućice ako su za života marno štedjeli pa sazidali neko zdanje tik do obale.

Trebalo je sve biti kako i inače biva: odradiš još par zakona, digneš ruku u zrak kako ti se naredi i onda, s obzirom na to da si odavno u niskom startu spakiran skroz, sa zadnjim zviždukom suca Jandrokovića, tutanj! A onda se među zastupničke redove, i to redove pozicije ponajviša, uvukla strepnja. Neće valjda izvanredna sjednica Sabora!? Neće se valjda predsjednik svrstati uz opoziciju!? Neće nas valjda vraćati u sabornicu s godišnjeg na koji pravo ni otišli nismo!?

Zastupnici vladajućih danima su grickali nokte, ne zbog afere plin, ne zbog štrajka sudskih službenika kad ih već za njih i nije briga, već zbog činjenice da se teško spakirati za plažu i godišnji ako znaš da bi te ćudljivi prgavac s Pantovčaka mogao potezom pera vratiti u saborske klupe, pa još preko vikenda, pa još dok se u Zagrebu igra derbi HNL-a.

Praktički do zadnjeg trena činilo se da ni opozicija to izvanredno zapravo ne želi, već samo fingira skrb za narod uvjerena kako nema šanse da Milanović iskoristi Ustavno pravo i sazove izvanrednu sjednicu. Em čovjek ne voli posezati za tom mogućnošću, em nitko nikad nije za tim posegnuo, taman da recimo Arsen Bauk ne ukalkulira taj trošak od dvostrukog puta, tamo i amo i opet tamo, u svoj šparni troškovnik. Činilo se da nema ništa oportunije i bezopasnije nego vapiti za izvanrednom sjednicom i vikati kako je vrijeme da se predsjednik izjasni je li za narod ili je HDZ-ov čovjek, dok vjeruješ da će se majstor i opet oglušiti i ostati po strani odlučan da se u tuđe bitke ne ispaliti petljati.

Dakako, spakirali su se već i HDZ-ovci, uvjereni da usprkos njegovu verbalnom ratovanju s premijerom i ministrom obrane i nije najlošije na svijetu imati takvog protivnika s druge strane barikade, usamljenog revolveraša koji puno zuji, a malo meda daje. To što se premijer i zbog toga toliko nervira ipak je, na koncu, samo premijerov problem, a ne zastupnika spremnih poć’ na more. A onda šok i nevjerica!

Što ostaviti u koferu, a što iz njege izvaditi!? Gdje je bijela košulja i hoće li odijelo stići s kemijskog da se u Sabor ne ide k’o odrpanac!? Treba rodbini i prijateljima željnim druženja s uvaženim članom zajednice javiti da ne žure s tim janjcem i ražnjem, jer janje je još uvijek u šumi. Treba odvest’ suprugu i djecu, ili supruga i djecu, pa se vratit’, pa opet otić’, a u Lučkom kolone. Oj, živote robijo! Jesmo li se zato kitili članskom iskaznicom da nas namćor s Pantovčaka da prostite zajebava!? A lako je moguće da baš to radi.

– Dao sam im ključeve dvorane i neka igraju na koš bez da išta porazbijaju – slikovit bi predsjednik.

Dok se premijer trudi prozivati predsjednika za politikantstvo, dok hrpa analitičara juri kazati kako se Milanović ovim svojim potezom stavio na stranu opozicije i proširio na naglo bazen iz kojeg će grabiti biračko tijelo na skorim izborima, dok se najavljuju novi ratovi, predsjednik je zapravo odradio dječačku spačku zbog koje će ga mnogi voljeti, jer mi takve spačke volimo.

Evo im teren pa neka se igraju, a ni to što im je uzeo dva, tri dana godišnjeg nije za bacit’. Ustavne ovlasti su takve, širokopojasne, pa zašto ih katkad ne iskoristiti i za šalu i pošalicu. A šala jest kad isplaniraš sve, kad prekrižiš u kalendaru dane do godišnjeg, kad kupiš darove rodbini i dogovoriš jelovnik s kojim će te dočekati i onda sve moraš odgoditi. A vlast si i misliš da možeš sve. Samo na godišnji, evo, ne možeš k’o inače. A inače se svašta može kad si zastupnik, pa još HDZ-ov. I zato je dobro da izvanrednog sijela bude.

Neće se, naime, garant neće, preko vikenda ništa posebno ni čuti, ni dogoditi ni riješiti vezano za plinsku aferu, ali je dobro da se na tren podsjetimo koječega. Recimo, lijepo će biti i opet vidjeti koliko teži ministar gospodarstva kad se već njegovi s njim toliko loptaju. Zgodno bi bilo vidjeti i tog šefa HEP-a koji, piše se, ima čudo nekretnina, da doznamo koja je tajna njegova uspjeha. Blagotvorno bi bilo kad bi čuli zašto se državni tajnik Milatić više ljuti na spomen vina što ga prodaje u velikom trgovačkom lancu nego li na spomen plina. Zgodno je, na koncu, zabaviti se gledanjem i slušanjem ljudi u odijelima, jer dok vani žeže a lubenica curi niz bradu oni se žeste na plinski-sudski pogon.

Neka je izvanredne sjednice i da se, makar bilo populistički, spomene kako dok traje štrajk sudskih službenika nekima ipak uspijeva riješiti spise, možda zato što su im predmeti u onoj kategoriji žurnih i hitnih što se i u štrajku rješavaju, a možda zato što je neki tamo službenik osjetio kako mu leđima prolaze trnci dok čita kako na predmetu piše prezime Jandroković, ili pak prezime Banožić.

Pa dok još i ima nekog smisla da odrasla kći šefa Sabora sama vuče svoje poteze i rješava sudske spise, koliko moraš biti politički nepismen, ako ne i bahat, da si ministar koji usred dugog štrajka, mahom žena koje rade za mizeriju, krene put sudova prijekim putem uvjeren da tu ništa spornog nema, čak ni loše propagande po njega i stranku kojoj pripada. »Bane otpisao hipoteku za jedan dan«, kažu novinski naslovi. Bane, k’o onaj u Balaševićevoj pjesmi. Jer, ime je znak.

Kad je već vikend sijelo moglo bi ga se i proširiti na niz aktualnosti diljem zemlje, nema veze iz koje stranke majstorstvo dolazi. Možemo, recimo, do Splita gdje je splitski gradonačelnik Ivica Puljak dao negativno mišljenje na ocjenu Upravnog vijeća Multimedijalnog kulturnog centra da je Tamara Visković ona koja ima najbolji program taman da bude ravnateljica MKC-a. Visković je iz stranke Možemo, taman da se Puljku koji je u Centru to ne svidi, jer, kako reče, postoji opasnost da ravnateljica u MKC-u vodi politiku stranke, a ne politiku Grada. I ova sličica govori kako je obrazac gotovo pa svuda isti, makar daleko nam bilo da smo svi, i da su svi isti. Ali, nije uopće nemoguće da su predsjedniku taman toliko svi isti da sjednicu izvanrednu sazove samo zato da svima pokvari godišnji. Do izbora će ionako svi zaboraviti na čijoj je strani, ako je na ičijoj do li svojoj.

A baš u neko u slično vrijeme kada i zastupnici konačno krenu na more, na more će i pripadnica one mladosti što su mjesec dana radili koješta ne bi li lakše financijski ljeto podnijeli. Počelo je sve laganim tempom, kako treba, da bi iz dana u dan zadaci bili sve zahtjevniji, a šefovi sve nervozniji jer norma stišće. Pa je dolazila doma i čudila se zašto nadređeni smatraju da je milost kad ti daju pauzu, a onda i kazivala kako sada shvaća da se fizički rad premalo cijeni. S vremenom sve je postala rutina, od sendviča u torbi, do marende u obližnjoj trgovini.

– Znaš kolika je minimalna stanica za studentski rad u Njemačkoj? 12 eura. A u nas 4,38. To najbolje govori gdje smo realno, zaključi na kraju balade.

Zastupnici/ce hoće ići na more. Može, ali nakon što odigraju partiju basketa i to tako da sve ne porazbijaju. Oj, živote robijo…