Kratka, ali ubitačna izborna kampanja je napokon došla kraju. Nije bila duga, ali je bila doslovce smrtonosna, odnosno to bi mogla tek biti pokaže li se da će koronavirus poharati birališta. Brojke zaraženih od jučer nisu obećavajuće, mada je trend svugdje u svijetu loš, i Hrvatska nije nikakav izuzetak povratka virusa, pogotovo što se on sad bilježi u slabijem obliku.

No, i ta i takva kampanja završava danom izborne šutnje, odnosno s čak dva dana – subotu i cijelu nedjelju, do zatvaranja birališta u 19 sati.

A i u toj šutnji, političari koriste sve moguće instrumente i svaku, i najmanju sekundu pažnje birača, da do njih dopru i pošalju im svoje poruke, bez obzira na zakonsku zabranu reklamiranja stranaka i kandidata dan prije izbora. Na društvenim mrežama nemoguće je zabraniti promidžbu, i čak ni svemogući Facebook ne može zabraniti ili izbrisati sve oglase koji su plaćeni s rokom do samog 5. srpnja. Postavlja se stoga pitanje – treba li nam uopće izborna šutnja, tim više što za one koji je krše sankcija praktički i nema, osim opomene DIP-a. Pogleda li se malo europska praksa, postoje i zemlje u kojoj izborne šutnje više i nema. Finska, Norveška, Nizozemska, Češka uopće nemaju institut izborne šutnje, dok se u Velikoj Britaniji i Mađarskoj ona održava samo na sam dan izbora. U dijelu država, ona traje samo 24 sata prije samog otvaranja birališta – tako je u Makedoniji, Albaniji, Portugalu, Bugarskoj, Poljskoj, Francuskoj, Grčkoj, Španjolskoj itd. Hrvatska je jedna od najrestriktivnijih država po tom pitanju.

Na nekim budućim izborima (a sljedeći se možda održe već do kraja godine ako dvije velike stranke budu toliko izjednačene da ne uspiju formirati vlast) trebalo bi stoga možda napokon razmisliti da se sama šutnja ograniči samo na izborni dan, i na izborna mjesta, dakle da promidžbe nema na samim biralištima. I u GONG-u i drugim civilnim udrugama koje se bave ovom tematikom, već godinama upozoravaju da ovakva šutnja nema više smisla, uz internet i nove tehnologije. Oni čak misle da se na dan izbora ne bi trebala dokinuti promidžba putem medija, nego samo na biralištima, iz jednostavnog razloga što bi inače ondje vladala opća gungula kad bi nahrupili stranački aktivisti, a to bi pogotovo sad u vrijeme korone bilo apsolutno neprihvatljivo. No, doista, zakonodavac treba razmisliti o tome da se zaštiti biračko mjesto kao svetinja demokracije, gdje birač u miru može razmisliti još jednom i osviješteno dati svoj glas, ali da se inače ovaj instititut dokine kao – zastario.

Općenito, hrvatsko bi se izborno zakonodavstvo, kao i ono vezano uz referendum, moglo slobodno ocijeniti zapuštenim. Ono je godinama isto, iako se svijet promijenio, kao i uvjeti u samoj Hrvatskoj. Čak i sustav sadašnjih deset izbornih jedinica trebalo bi mijenjati. On je takav da fragmentira glasove i pogoduje ulasku niza manjih stranaka. On doduše nema nizak prag, jer iznosi pet posto, no osim što su jedinice ionako skrojene politički, i pritom su nejednake po broju birača pa glas birača u Lici ne vrijedi kao glas birača u Zagrebu ili Rijeci, sadašnji sustav pogoduje takvom rezultatu da su na kraju postizborne koalicije uvijek nužnost, kako bi se sastavila vlast. U tom smislu izborno zakonodavstvo definitivno bi trebalo mijenjati.

U ovom konkretnom slučaju, suočit ćemo se i s dodatnim problemom koji nijedan zakon i nijedan parlament nikada nije mogao predvidjeti, a to je epidemija, i pravo glasa svih osoba koje su u samoizolaciji ili koje imaju simptome bolesti, a žele glasati. Tu je i problem legitimiteta samih izbora u trenutku dok dio starije populacije ima sve razloge da se boji napustiti svoj dom i otići do birališta, od straha od virusa, pa bi odaziv mogao biti niži nego ikad.

Sve to moglo bi itekako utjecati i na sam rezultat ovih izbora, a i na njihov legitimitet. No, svejedno, izbori jesu praznik demokracije i tko god može, u nedjelju mora na biralište. Kakvi god izbori 5. srpnja bili, oni će donijeti odgovor na pitanje tko će Hrvatsku voditi u nastavku ove teške krize. I o tome se ne treba šutjeti.