U kvartu koji više nalikuje kakvom vikend-naselju, onom u kojem su se kuće mahom gradile na rubu zdrave pameti posve lišene bilo kakva urbanističkog razmišljanja, nova je moda u igri. Balkoni i lođe, prostori na kojima bi trebalo biti cvijeće, sušiti se oprano rublje, sjediti i pijuckati kavu dok sunce jutrom izlazi, ili piti neko plemenito piće dok je mjesečine, masovno se zatvaraju nestvarno velikim, jamačno neprobojnim staklima.

I nije to kao nekada, da se bunkeriranjem balkona traži koji kvadrat stambenog prostora više. Sada se ide za estetikom, barem tako objašnjavaju investitori, zadovoljni što će iz svoga stana pogled bacati van samo s ozbiljnom namjerom i to tek kad razgrnu sva ta silna stakla pred sobom.

Svatko, eto, u nas misli i da je arhitekt, pa da može brljaviti po izvornoj građevini što mu drago. Nije to od jučer, mi smo za zidanje stvoreni od stoljeća sedmoga, ili možda koju stotinu godinu kasnije, kada se doznalo kako se cement miješa. A kako se nitko od zakonodavaca nije sjetio da nam je urbanizam važan, tako se danas svatko urbanistom i arhitektom krsti.

Pritom valja spomenuti i to da je tehnologija svega, pa i zatvaranja balkona, otišla daleko naprijed. Baš kao da se radi o biranju stakala i okvira za naočale, tu se itekako vidi razlika između zatamnjenih prozora i onih starinski prozirnih, između nevidljiva šava što spaja staklene površine i starog, dobrog, bijelog PVC-a. Pa kako ni med cvetjem ni pravice, tako se i povlačenjem u vlastite dodatne prostore zapravo šalje slika na van koliko se ima i koliko se može, pri čemu kompletan izgled zgrade kao takve nikog ne dira previše. Uglavnom, na višim katovima se zatvaraju balkoni estetike radi. Na nižim, međutim, diktira ponešto i nužda. Jer, ako je istina da su kvartom zaredale provale u stanove, nema se bog zna što nego zaštititi. Ljudi ljudima ulaze u kuće. Možda ih kakva dodatna prepreka u tome spriječi.

Jedan je medo prije jedno dva tjedna viđen kako šeta Šetalištem kostrenskih pomoraca. Šetališta zato i služe, da se njima šeta. Slikali su ga, snimili uznemireni mještani. Kako i ne bi bili uznemireni kad medvjeda u pravilu čovjek za života i ne vidi osim u kakovom zoološkom vrtu u kavezu i iza ograde, posve ubijene volje za ičim osim da jedan dan prođe, a drugi dođe.

Uočen je medo i u Bakru, jedino se nije znalo je li to isti ili su se dvojica odvažila vidjeti svijeta. I koliko god sve bilo ozbiljno, jer nije šala kad medvjed gradom šeta, dobro i plemenito je zvučala informacija da je interventni tim u nadležnosti Veterinarskog instituta i Ministarstva poljoprivrede krenuo iz Zagreba put Kostrene i Bakra da medu uspava pa vrati u okruženje koje mu je sigurno i znano. A da pak nije medo u grad zalutao tek tako jer mu se prohtjelo, sugerirao je onaj dio priopćenja u kojem se građanstvu veli da ne baca naokolo hranu jer će u grad dozvati tako, osim mede, i čaglja, i divlju svinju i tko zna koji još lik iz Ćopićeve priče. Sve je prije jedno dva tjedna izgledalo civilizirano kako ozbiljnoj državi i dolikuje, da bi prije koji dan sve bilo posve drukčije. Lovci su kod Kostrene odstrijelili zalutalog mladog medu.

Kažu, moralo se. Kažu, dolazio je ljudima pred ulaze, ugrozio dvije djevojke na autobusnoj stanici, ulazio u dvorišta i dječja igrališta i da, penjao se na balkone. Na balkone, jamačno one koje nisu stigli ostakliti ljudi u strahu od ljudi. Samo, što je medo trebao činiti!? Kako se ponašati? Bi li nam bio manje strašan da je znao stati u red na banci ili pošti, ili da je kao u onoj infantilnoj dječjoj brojalici pobjegao iz dućana van jer nije rek’o dobar dan!? Kakvo bi ponašanje mladog medvjeda nama bilo prihvatljivo!? I gdje je po putu zapeo taj interventni tim koji ga je trebao uspavati i vratiti tamo gdje je medvjedu prirodnije sve!?

Medvjed je podivljao, kažu. Pa ga se moralo ustrijeliti. Oko nas za to vrijeme divlja sve i divljaka je svugdje, u prometu, po kućama, na poslovima, po mračnim zakutcima podzemlja i na blještavim pozornicama. Gaze se nedužni pješaci, tuku žene, zakidaju radnici, ne vole stranci, dave mačići, maltretiraju psi. I nikom ništa. Medo se u tom svijetu nije snašao. Pa smo ga se riješili. Jer je država bila spora. A ljudi smo, kao, nismo medvjedi, nismo životinje.

Glavnim gradom Lijepe Naše ne šetaju medvjedi, već divlje svinje. Ne traže one šetališta, već se muvaju blizu trgovačkih centara i tržnica. Kako metropolitancima i dolikuje, tu straha i nema dok se hvata za mobitele pa snima pohod divljih svinja. Tu se činjenica da se svinje zagnjavilo tamo gdje obitavaju, da im se turila hrana pod nos taman da se spuste u gradove, lijepo koristi za aktualiziranje priče o (ne)odvozu smeća s gradskih ulica. Ako medu i nismo mogli ogrnuti političkim kontekstom, svinjice itekako možemo.

Utješno je što je problem e(uro)pske naravi, što ne zaostajemo za svijetom koji također muku muči s divljim svinjama. Nema svinja prirodnog neprijatelja i ne možeš joj ništa. Ni premjestiti je nemaš kud kad je, kako reče netko u prilogu Nove TV, nijedna županija neće, kad svaka ima svinja koliko ti drago. Sreća je jedina da se na balkone popeti ne mogu.

Ljudski je bojati se i medvjeda i divlje svinje, kolikogod neljudski bilo ne rješavati problem civilizirano. Ali, ako je i straha od divljih životinja, odakle prezir prema magarcu, tovaru!? Nije tovar samo Dalmacija, a i da je, zar bi bilo važno. Tovara je svuda gdje je kamen, gdje je vrelo, gdje je sirotinjski, gdje je teško, gdje treba tegliti, gdje valja biti odan, gdje se ne pita puno, a puno daje. Tovar je Mediteran, odnosno da nije bilo tovara, ne bi ni ovakvog Mediterana bilo, samo dok ga pametan svijet čuva da ga ne nestane, mi smo spremni lišiti se svega, pa i iskonskog Mediterana.

Mi zatvaramo balkone. Da tovar ne zaslužuje ništa doli prezir, ne bi ga i Shrek u močvari kraj kraljevstva Dulok imao. Da ne valja ništa, ne bi tražilica izbacila namah da je tovar odan, strpljiv, požrtvovan, izdržljiv, zahvalan, onaj kojem ništa nije teško i koji sve podnosi. Dobro, zna biti tvrdoglav, ali bez trunku prčevitosti tko bi sve te tovarske zadaće ispunio.

Kako se onda može mrziti tovara i kako to može biti uvreda i kako se tovaru može reći da ga nitko ne voli!? I koja je to obitelj koja svog tovara neće štititi i zaštititi prije nego li ikog i išta obiteljskog, tim više ako se kune u poniznost!?

Na pitanje tko joj je od četvero djece ono najdraže, pokojna baka znala bi se diplomatski pozvati na jednakost prstiju na ruci, premda je i sama znala da jednakosti među pet prstiju nema. Uši se, recimo, mogu samo malim prstom čačkati. Mislila je da tako kupuje mir i štiti obitelj. I ta se slika nekako održavala na životu dok je bake bilo na životu, da bi se poslije, istinabog u miru, posve raspala. Bolje bi bilo, sad je jasno, da je pošteno za života rekla koji joj je prst, ako ne draži, ono važniji.

Iluzija o obitelji i zajedništvu u nas je mitska i opasna. Jer, sve je dozvoljeno u toj borbi da se put van pošalje slika savršenog obiteljskog poretka. U ime višeg cilja oprostit će se štošta, recimo lažno svjedočenje, ili pjevanje zabranjenih pjesmica, a kad god privid dođe u opasnost, žrtvovat će se već netko. Žrtvovat će se onaj koji strši, zašto ne tovar, tim bolje ako je sazdan po udžbeničkoj definiciji. Medu se da odstrijeliti, divljoj svinji ćemo se smijati dok je nabijamo na nos susjedu, a tovara ćemo se riješiti makar od njega nikakve opasnosti nema. Lakše je tako i tako to bude, jer, kako reče Tolstoj, sve sretne obitelji nalik su jedan drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.

U kvartu koji više nalikuje kakvom vikend-naselju u kojem su se kuće mahom gradile na rubu zdrave pameti, posve lišene bilo kakva urbanističkog razmišljanja, balkoni i lođe masovno se zatvaraju nestvarno velikim, jamačno neprobojnim staklima. Oni na višim katovima rade to estetike radi, sretni što nisu bili primorani kupovati stanove u prizemlju. Oni u prizemlju čuli su da su učestale provale. Valja se obraniti ne od mede, ni divlje svinje, već od ljudi, valja iluziju ostaviti na životu makar iza stakla.