Bilo bi baš zanimljivo vidjeti koliko bi cijene osnovnih potrepština rasle zbog uvođenja eura da nema inflacije od 13 do čak 20 posto na neke proizvode. Svugdje je kod uvođenja eura bilo zaokruživanja naviše, ali za cent-dva-tri. U Hrvatskoj se to mjeri u eurima, a ne u centima. A isprika je inflacija.

Istina, nemamo baš sreće. Koliko god je ulazak u eurozonu dobra vijest na duge staze za investitore i turizam i neke druge sektore vezane uz europsku valutu, loša je vijest da se događa baš u trenutku globalne ekonomske krize. A hrvatski trgovci i ostali pružatelji usluga već su tu krizu koristili za masovno podizanje cijena, i gdje je trebalo, i gdje nije trebalo. I sada im je euro došao kao as na desetku da nastave u istom smjeru. Inflacija, koja za pojedine proizvode i dosad prelazi 20 posto, odlična je isprika da se sad dodatno poskupljuje – sve. Kave u kafićima, kruh, telekomi, sve. O tržnicama, gdje se ionako posluje »va banak«, često bez fiskalizacije i gdje se cijene sklapaju na riječ, ne treba ni govoriti. Cijena doslovno ovisi o tome na kojem štandu slučajno zastaneš. To nije ponuda i potražnja, to je više idi mi – dođi mi. Kakve sreće tog dana imaš, toliko te košta salata i mrkva, meso ili riba. Pritom je dvojno iskazivanje cijena i korištenje dvije valute istovremeno, i kune i eura, još dodatni doprinos kaosu. Daš sto kuna, račun je pet eura – pa koliko ti vrati, vrati. Glavno da smo živi i zdravi.

Naravno, ovo je ironija. Stvarnost mora biti inspekcija, red i poštovanje zakona u kontekstu izbjegavanja »neopravdanog dizanja cijena«, kako točno glasi formulacija koja je osnova za postupanje inspekcije. Mnogi danas govore kako je sve tržište, pa ako netko može prodati jednu kavu za 28 kuna, slobodno mu bilo. Čak i jedan Vilim Ribić, cjeloživotni sindikalni predstavnik, sad kad je postao umirovljenik, objašnjava što je tržište i kako ništa nije preskupo ako ima tko platiti. Doduše, to izaziva salvu komentara, pa i onaj da je Ribić nakon cjeloživotne zajamčene sindikalne plaće otkrio toplu vodu, odnosno hladni sok, i prenerazio se što sok od naranče u kafiću košta 20 kuna.

Dakle, lovi se u mutnom gdje god se može, i nema te vlade koja može zaustaviti svaku takvu transakciju. No, sigurno je da su mjere predostrožnosti trebale biti poduzete ranije, kao i da su trgovci i ugostitelji mogli i malo suptilnije krenuti u ovu »euro-pljačku«. Mogli su dan ranije ili dan kasnije od 1. siječnja otkriti inflaciju. Smiješno sad zvuče priopćenja sektora trgovine pri HGK-u koja kažu kako »pozivaju na prestanak neutemeljenog prozivanja cijelog trgovačkog sektora jer su trgovci konverziju u euro početkom nove godine proveli u skladu sa zakonom i smjernicama za prilagodbu gospodarstva, te se drže propisanih odredbi i preporuka, a umjesto prozivanja čitavog sektora, važno je utvrditi eventualne nepravilnosti te sukladno propisima sankcionirati one kod kojih su utvrđeni prekršaji«. Doista je to komično ako istodobno možemo čitati o tome da neki trgovački lanci uz granicu u Hrvatskoj imaju i do 20 ili 30 posto više cijene od istih tih trgovina 10 kilometara dalje u Sloveniji. Uostalom, to svatko od nas lako i osobno može provjeriti odlaskom u takav dućan desetak kilometara dalje, u susjedstvo, ne trebaju za to mediji, pa se dežurni skeptici mogu i sami uvjeriti u to.

Stoga se čini da su Vladine najave o crnim listama za trgovce i zamrzavanju cijena većine esencijalnih proizvoda više nego realne, ako se ovaj trend nastavi. Jer događa se upravo ono čega smo se i bojali, da će cijene podivljati s novom godinom. Možda se neće moći suzbiti svaki pokušaj pretjerivanja s cijenama, ali vlast je već ranije tijekom krize pandemije, pa potom energetske krize uspjela obuzdati pružatelje usluga, pa će valjda i sada uspjeti. Ako je javni pritisak na banke urodio plodom, ako je javni pritisak na distributere goriva i energije urodio plodom, onda će valjda neki učinak imati i upozorenja države da trgovci i ugostitelji sada već zaista moraju dignuti ručnu. Inače će svaka sankcija biti opravdana, pa neka se kasnije s državom sudi tko može.