Sve se mislim da je na današnji dan 41. bilo ovako vruće i ja bi’ odmah u šumu utek’o. I bez da sam komunist«, zablinkalo je na zaslonu mobitela, gotovo pa u zoru 22. lipnja 2023., dakle nekidan. Onda su se razmijenile čestitke, onako kako normalnoj čeljadi i dolikuje na Dan antifašističke borbe, da bi se zatim preko poruka otklonila svaka mogućnost za eventualnim prazničnim pićem. Blagdani su takvi uglavnom, često i naporniji nego li radni dan.

Neradni dan, praznični dan, dan da se spoje dani od bivšeg i sadašnjeg i tko zna »kadašnjeg« godišnjeg odmora i ćubi satima u koloni što na more vodi. A opet, dan je to od nekih nježnih susreta i uspomena što se kroz sve gušću koprenu vremena čine draže i benignije, baš kao i dan od nekih posve pitomih objava u kojima nema ništa drugo do želje da konačno bude i smrt fašizmu i sloboda narodu.

Na portalu Radio Gornji Grad Romano Bolković piše tekst naslova »Hvala herojima« u kojem kaže: »Već sama činjenica da je jedan dan u godini posvećen nekome ili nečemu, ženi ili antifašizmu, dovoljan je dokaz da s odnosom društva prema ženi ili antifašizmu nešto fundamentalno ne valja. Jer da valja, bi li trebao taj jedan dan da nas na taj odnos spomene, opomene?« A onda piše lijepe i važne rečenice o jednoj fascinantnoj fotografiji, onoj na kojoj je crnogorski partizan i partijac Ljubo Čupić kojeg četnici u Nikšiću odvode na strijeljanje.

Fotografije…. Tu i tamo koja izleti na društvenim mrežama u onih koji su sačuvali slike rodbine u partizanskoj uniformi. Na slikama sama mladost, veselje neko pomalo neobjašnjivo, pogled i oči u kojima ne možeš naći ni trunčicu sumnje u to vjerovanje da se borba isplati, da samo borba vodi u ono neko bolje sutra i da zato vrijedi i umrijeti. S jedne strane neprijatelj, višestruko brojniji, snažniji, naoružaniji, bestidan i bestijalan, a s druge narod koji se ne da slomiti jer se bori za dobro. Na tim fotografijama odlučnost koju se ne da kopipejstati. Zato ih i stavljamo na svoje »zidove«, što ponosa radi, što vlastite nemoći radi.

Samo, ili je fotografija malo, ili se odavno ne vade van iz dubokih škrinja i ladica. Priča je malo iz tog doba. Oni koji pamte i koji bi ih pričati mogli kao da misle da nema tu ništa važno, ili su kroz godine stekli naviku da ne pričaju puno o »osjetljivim« temama. Priča se, recimo, ona kako je jedan djed tek pred kraja rata ostavio staru majku i otišao u partizane, pa je tamo u žici ni kriv ni dužan držao svoju buduću suprugu. Jesu li se nekad kasnije možda i smijali činjenici da je bila u njegovu »zarobljeništvu«, tko bi ga znao. Zna se zato da je drugi djed iz domobrana pobjegao u partizane i da je onomad spasio jedva živu glavu zakotrljavši se niz padinu u bačvi, onako stripovski skroz, jer je bačva što juri nizbrdo bila brža od neprijateljskih njemačkih vojnika i još ga je dobro skrivala. Jesu li i koliko stradala rebra za te divlje vožnje, vrag bi ga znao. Ima i priča o borcu u obitelji koji je poslije rata susjedu osuđenom za pronevjeru dao svoju kravu da može ponovo pokrenuti svoj mesarski posao, ali se ne zna zbog čega je borac, za kakvo herojstvo za rata bio odlikovan. Ima i ona o čovjeku koji nije želio boračku mirovinu, onako kako je i dragovoljaca Domovinskog rata koji su smatrali da im je vojevanje bila dužnost, pa se vratio svom šumarskom poslu. Zašto je to učinio, dade se samo pretpostaviti. Priča je bilo malo, ali je gradiva bilo poprilično. I što su nas u školama više šopali udžbeničkom istinom o antifašizmu, partizanima, Drugom svjetskom ratu, čini se da smo bili dalje od gole istine da je antifašistički pokret bio velik, ogroman, jedini ispravan i moguć. Sve što se dogodilo poslije rata, praktički sve do danas, bilo je taman tako da lica s partizanskih fotografija izblijede. Oni koji su morali pričati priče nisu to radili ni koliko treba ni kako treba. Pa je to radila politika, a to nikada nije dobro. I šteta je. Jer, priča je tu velikih, filmskih, o onim malim ljudima koji jednostavno nisu imali dileme da je fašizam zlo.

U Drugom svjetskom ratu Hrvatska je stala na pravu stranu povijesti. Antifašizam je u temeljima današnje Europe, antifašizam je i u temeljima naše države, ali dok se drugi ne srame temelja, već se s njima diče, u nas je vazda ova tema pod teretom svega što se nakon rata događalo, divna tema za podjele, ili u najblažem slučaju tek jedan neradni dan u godini koji će brzo proći. Danas je, božeprosti, hrabrost odjenuti se mrvu svečanije, jer te ljetne haljine izgledaju svečano, pa kad ti susjed dobaci »kako ste se uredile«, odgovoriti treba: »Red je, blagdan je!« Mogli smo na temelju našeg antifašizma graditi imidž cijele zemlje, nema se tu čovjek čega sramiti, već baš naprotiv. Ma, odlučili smo se za neki drugi put vjerujući valjda kako će vrijeme učiniti svoje da mi ne moramo. Na Tjentištu, u Dolini heroja, tamo gdje je nekidan bila centralna proslava 80. godišnjice Bitke na Sutjesci, one koja je prelomila ishod Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, i ove je godine tako došao Ivo Karamatić. Godina mu je 96. Jedini je živi sudionik Bitke na Sutjesci. Samo, ako pustimo da vrijeme radi svoje, što će mladost od nas naučiti!? Jer fašizam je tu, jer borba je stalna, jer sloboda kojoj težimo, češće nego li je uživamo, traži permanentnu borbu.

Filozof Boris Buden reći će kako je fašizam dio naše svakodnevice i kako je samo pitanje koliko smo fašizma u stanju podnijeti. Odnos prema strancima, prema slabijima, prema siromašnima, prema susjedima, kukasti križevi na zidovima, ruke u zraku u ime zla pozdrava, zadiranje u tuđe slobode, represija svake vrste, sila, grubost, autoritarnost … Je li vrijeme da se o fašizmu i antifašizmu mladima priča na neki drugi način koji će im plastično pokazati da ona smrt fašizmu, sloboda narodu itekako ima smisla!? Jer, ako ćemo pravo, u njoj je sve u što normalan čovjek vjeruje kome god da se moli.

»Sve se mislim da je na današnji dan 41. bilo ovako vruće i ja bi’ odmah u šumu utek’o. I bez da sam komunist«, zablinkalo je na zaslonu mobitela, gotovo pa u zoru 22. lipnja 2023. Onda su se razmijenile čestitke, onako kako normalnoj čeljadi i dolikuje na Dan antifašističke borbe, da bi se preko poruka otklonila svaka mogućnost za eventualnim prazničnim pićem. Blagdani su takvi, često i naporniji nego li radni dan. Neradni dan, praznični dan, dan da se spoje dani od bivšeg i sadašnjeg i tko zna »kadašnjeg« godišnjeg odmora i ćubi satima u koloni što na more vodi. A opet, dan je to od nekih nježnih susreta i uspomena što se kroz sve gušću koprenu vremena čine draže i benignije, baš kao i dan od nekih posve pitomih objava u kojima nema ništa drugo do li želje da konačno bude i smrt fašizmu i sloboda narodu.

Ima pravo Romano Bolković kada veli kako je već sama činjenica da je jedan dan u godini posvećen nekome ili nečemu, ženi ili antifašizmu, dovoljan dokaz da s odnosom društva prema ženi ili antifašizmu nešto fundamentalno ne valja. Na putu do izletišta s dobrim roštiljem i kuća s razvijenom hrvatskom zastavom na balkonu. Bit’ će da je bila jedina, makar nije posve jasno vijori li zato što je kuća došla pod krov ili zato što je blagdan, ili je kuća pod krovom isto što i blagdan po svemu važan i nikada važniji, ma koliko se trudili o tome šutjeti.