Analitičar, prof. Žarko Puhovski, ocijenio je jučer kako je sukob predsjednika Zorana Milanovića i ministra obrane Marija Banožića zapravo bura u čaši vode, jer se radi o sukobu oko minorne teme. Ako bi koristili dodatnu metaforu, mogli bismo reći da je to jedna igra »potapanja brodova« na nekom listu papira, jer akteri možda nemaju pametnijeg posla. Umjesto da se prvi bavi ozbiljnom analizom i unapređenjem stanja u Oružanim snagama, čiji je vrhovni zapovjednik, a drugi nabavkom novih aviona ili slično, oni se igraju potapanja brodova.

Nosač aviona na G4, kaže predsjednik. Eh, pogodak, kaže ministar, svjestan da je sad gotov, kad mu je suparnik nanjušio kapitalca. Podmornica na D2, kaže ministar. Točno, potopljeno, odgovara predsjednik, ali zna da je ministar sad gotov kad mu je on naciljao nosača aviona. Podmornica nije ništa, nosač aviona je sve. Pobjeda je tu.
Da ne banaliziramo do kraja jednu vrlo ozbiljnu temu, dojam je da je predsjednik Republike gađao na tom listu papira Banožića sve dok nije nanjušio gdje će ga kapitalno oštetiti. Pa je isplivao slučaj brigadira Elvisa Burčula i njegovog umirovljenja, a bitka na listu papira razvila se do ogorčenog rata sve dok nije utvrđeno da je predsjednik ove godine čak odobrio odlazak jedne postrojbe HV-a u susjednu državu, BiH, a kad su u MORH-u to shvatili zabranili su im da pređu granicu, dok to nije odobrio sam ministar, i to samo zato da se izbjegne diplomatski incident i međunarodni skandal. Naravno, riječ je bila o čistom protokolu, o sudjelovanju te iste Počasno-zaštitne bojne na obilježavanju 27. obljetnice razmjene bugojanskih logoraša u Bugojnu u Bosni i Hercegovini.

Pritom glavna meta, u političkom smislu, nije sam ministar obrane nego njegov šef, sam premijer, kojeg predsjednik države čeka na krivini da ga s nečim (bilo čim) zaskoči. A upravo sektor gdje predsjednik Republike i ministar obrane kao dio Vlade imaju zajedničke ovlasti dobar je poligon za pokazivanje mišića. Možda jest nespretno doskočio s vojnog transportera onda kad je bio predsjednik Vlade, ali sadašnji predsjednik pokazat će njima tko ima najveću moć u državi. Ustavne ovlasti nisu mu opsežne, ali su moćne.

Sada, međutim, sve zajedno postaje i temom političkih zbivanja u samoj BiH. To je očekivano, mada se ovdje radi o običnom protokolu, no sami hrvatski akteri dali su svojim izjavama povoda za to. Tako član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović saziva konferenciju za novinare, gdje kaže da je »to je jedna veoma jaka vijest, da se razmatrala opcija slanja vojske te države u Bosnu i Hercegovinu, i očekujem da se oko toga razjasne sve činjenice«. Jedna pomalo trivijalna hrvatska unutarnja svađa time je dignuta na razinu međudržavne teme, i to u trenutku dok se u BiH uoči novih izbora 2022. kreće u izmjene izbornog zakona, koje će na duge staze odrediti budućnost te države, i statusa Hrvata u njoj. Oni koji se igraju »potapanja brodova« trebali bi znati da posljedice njihova postupanja mogu imati dalekosežni doseg, i da politika nije igra, kad se nalaziš na tako visokim državnim funkcijama.

»Ovo bi moglo nanijeti štete Republici Hrvatskoj jer se vide pukotine u sustavu, i da naše službe u susjednoj državi vide ovakvu ranjivost sustava, mogle bi odraditi svoje ofanzivne subverzivne akcije«, rekao je jučer za jednu televiziju bivši načelnik uprave za operacije agencije SOA, Ante Letica. Cijeli slučaj pokazao je, dakle, gledajući iz pozicije stručnjaka za obavještajni rad, pukotine hrvatskog sustava.

Unatoč tome što to retorički možda zvuči kao zgodna fraza, Hrvatska nije slučajna država i mišići se ne bi trebali bildati tamo gdje to doista nije potrebno. Ovaj slučaj pokazuje također da sustav ne funkcionira baš na onim točkama gdje postoje preklapanja ovlasti »dva brda«. Sukobe ne bi trebalo fabricirati ili preuveličavati ondje gdje to nije potrebno, a da jedno individualno umirovljenje osobe u Počasno-zaštitnoj bojni sigurno nije dovoljno valjan razlog za ovako ozbiljan sukob, u koji će se posljedično upetljati i BiH politika, to je svima jasno. Osim možda onima koji se vole igrati »potapanja brodova«.

Stoga je minimum ozbiljnosti da predsjednik i premijer na sastanku 9. studenoga sjednu iza zatvorenih vrata, i riješe ovu situaciju. Čak i ako nije izazvao rat, premijer Andrej Plenković morat će biti taj koji će potpisati mir.