Prvi siječnja 2023. godine nije uopće daleko – to je praktički samo malo više od godine dana koliko nas dijeli od uvođenja eura. Nije stoga čudno da ta tema počinje dominirati političkom scenom.

Pritom, vrlo je teško procjenjivati kakav će biti stvarni udar uvođenja eura na cijene, posebno u svjetlu sadašnjeg rasta cijena hrane i goriva, i o tome meritorno mogu govoriti samo ekonomski stručnjaci. No, postoji i striktno politički aspekt priče, a pitanje je u kojoj će mjeri Vlada moći neutralizirati utjecaje onih koji žele blokirati ili odgoditi ulazak Hrvatske u eurozonu.

Kad je o ekonomskim prilikama riječ, svakako je činjenica da Hrvatska već danas doista jest visoko eurizirana zemlja. Većina građana štedi u eurima, a naravno da se i izvoz računa u europskoj valuti. Ono što vlast računa kao najveću prednost, osim samog ulaska u elitni klub eurozone, jest nada da će se time ubrzati investicije, a ista je stvar i s izvozom, za kojeg se očekuje da će početi rasti. Tvrdnje da se životni standard građana time automatski povećava, ostavit ćemo ekonomistima i politici, no činjenica je da će kombinacija uvođenja eura uz praktički istovremeni ulazak u schengenski prostor sigurno olakšati poslovanje s Hrvatskom i u Hrvatskoj. To nije sporno, osim što je dugoročno. Plaće su, naravno, druga priča, ali u konačnici i one ovise o ukupnim ekonomskim uvjetima u kojima će Hrvatska poslovati od 2023. godine.

Drugi aspekt priče je politički – premijer Andrej Plenković pred gostom iz Europske komisije, potpredsjednikom EK-a Valdisom Dombovskisom, vrlo suvereno tvrdi da referenduma o euru ne treba, i neće, biti. Zdravorazumski to objašnjava tvrdnjom kako su hrvatski građani na referendumu o pridruživanju Europskoj uniji, koji je praktički bio plebiscitaran, jasno rekli kako samim time pristaju i na ulazak u eurozonu. Dapače, tvrdi i kako je Sabor odlukom o pristupanju Europskoj uniji, u članku 5. te odluke, automatski prihvatio i valutu EU-a, koju koristi najveći dio država članica. Prema anketama, podrška euru raste, i danas ga priželjkuje 61 posto hrvatskih građana.

No, želje su jedno, a politika je drugo. Premijer Plenković ipak ne bi trebao živjeti u iluziji da će antieuropski orijentirana desnica u Hrvatskoj propustiti šansu da na ovoj temi poentira. Iako su desetkovani (ras)padom Škorina Domovinskog pokreta, na desnici sada upravo i traže točku nove homogenizacije, a odium prema europskoj politici to uvijek svakako za njih jest. Nema sumnje da postoje oni koji će u javnosti biti dovoljno bučni, a u desnim strukturama dovoljno umreženi, da pokušaju organizirati prikupljanje potpisa za referendum.

Uz to, njima bi se lako mogli pridružiti i drugi kritičari europskog establishmenta, od Živog zida, dijela krajnje ljevice, slobodni strijelci tipa Mislava Kolakušića i slični, a i određeni broj građana koji su jednostavno u strahu da će im euro pojesti sadašnje plaće. Ali da bi referendum uspio, potrebno je prikupiti 10 posto potpisa ukupnog broja birača, što je 2018. iznosilo njih 374.740. A za pokretače takve akcije presudna prepreka može biti ocjena ustavnosti Ustavnog suda koji je daje ako to zatraži većina saborskih zastupnika. Znamo tko drži većinu, isti oni koji tvrde kako referenduma neće biti. Zato takva tvrdnja premijera ipak jest kredibilna. Sukno i škare zapravo su u njegovim rukama.

Ako bi se referendum ipak dogodio, i ako bi većina bila protiv eura, to bi svakako bio i kraj političke karijere Andreja Plenkovića. Uvođenje eura jest simbol svega za što se on zalaže i čemu kao šef HDZ-a teži, prema tome sigurno je jedno – da će on učiniti sve da do toga ni ne dođe.

Uostalom, postoji jedan prilično valjani argument na njegovoj strani (osim svih ovih očiglednih), a to je poruka koju je poslao političarima i eurozastupnicima suverenista koji bučno najavljuju svoj referendum: euro ne bi htjeli, ali euro vole. Teško da se suverenisti od toga mogu obraniti, jer ako sami primaju plaću u eurima, zašto bi bili protiv toga da i drugi u Hrvatskoj imaju tu šansu?!