Dva su »vruća krumpira« u rukama europskih čelnika, pokazao je jučer skup na Bledu. U prvom redu to je migrantska politika, s obzirom da je s krizom u Afganistanu to postala točka nove erupcije potencijalnih useljenika u Europu, a drugo je politika proširenja EU-a. Nakon Brexita, koji je oslabio EU, i doveo u pitanje njenu svrhu i funkcionalnost, nove velike krize pale su na leđa čelnika EU-a. Problem s koronom relativno se uspješno rješava zajedničkom politikom nabavke cjepiva, ali sada na vrata kucaju nova, aktualna pitanja.

Naime, rasprava europskih čelnika na temu budućnosti Europe na Bledskom strateškom forumu jučer, većim dijelom se pretvorila u debatu o migrantskom pitanju koje dijeli Europsku uniju. Očekivano, najveći protivnik novih migracija je mađarski šef države Viktor Orban, a to je samo nastavak njegove zatvorene i ksenofobne politike, od koje se europska politika već neko vrijeme pokušava ograditi.

No, nevolja je u tome što Orban uz sebe veže još neke države, a zapravo bi potpuno odbacivanje njega iz krila europskih pučana ipak, barem u nekoj mjeri, destabiliziralo snagu vladajuće grupacije u Europskom parlamentu.

Mađarima, koji su velika nacija, pridružuju se i Grci kao »predziđe kršćanstva« koji su i 2015. godine osjetili najveći teret tadašnje migrantske krize, dok službenu politiku Unije zastupa šef EP-a David Sassoli koji otvoreno kaže kako je razočaran zaključcima europskih ministara unutarnjih poslova od utorka, u kojima su se usuglasili da će se osloniti na Afganistanu susjedne države kako bi upravljali potencijalnim novim migrantskim valom.

»Ne možemo se praviti da Afganistan nije naš problem, mi smo sudjelovali u toj misiji«, kazao je predsjednik EP-a, Talijan iz redova socijalista koji zastupa politiku otvorenosti Europe, no koji bi u EP-u, da se o tome sada odmah glasa, i dalje ostao preglasan pred stavovima pučana i desnice.

Mainstream vrhu europske politike, koju zastupa i Sassoli, sada stoga preostaje da pod hitno predloži zajedničku europsku migrantsku politiku, neovisno o društvenim podjelama koje to može izazvati.

To je odgovornost Europe. No, s druge strane, sve dok je i »tata« zapadnjačke politike, Ujak Sam, SAD s Joe Bidenom na čelu, izgubljen u bespućima odnosa prema Afganistanu i migrantima, koji će zapravo samo biti posljedica jednog velikog zapadnjačkog poraza, teško da će i EU lako postići taj dogovor.

A to je plodno tlo upravo za razne »orbane«, ksenofobne političare koji na antimigrantskoj politici skupljaju političke poene na unutarnjim nacionalnim bojištima.

Drugo je pitanje proširenja, koje nije sporno za države zapadnog Balkana poput Hrvatske i Slovenije koje žele pomaknuti granicu EU-a prema istoku kako bi i same bile manje izložene pritiscima izvan Europe, ali koje se opet odvija u kontekstu unutar nacionalnih sporenja u BiH i pokušaja nekih tamošnjih politika i političara da u pitanje dovedu Dayton, jedinu točku na kojoj se ta država kako-tako drži na okupu.

Nakon Brexita, to je još jedno teško pitanje za vrh EU-a. U tom kontekstu, zanimljivo je da su se složili premijeri Andrej Plenković i Janez Janša, koji neke teme jednostavno smatraju »nepotrebnim sporovima EU-a«.

No, ipak iznenađenje dana je možda upravo Orbanova podrška Srbiji na tom putu. Iako i vrapci na grani znaju da se radi o dvije retrogradne, desne politike i u Srbiji i u Mađarskoj, ovako otvorena podrška ipak je vrlo zanimljiva novost sa skupa na Bledu. Orban ne krije koga oko sebe želi okupiti, a u državama članicama EU -a neki bi mogli dvaput razmisliti žele li biti u takvom društvu.

Međutim, dobro je što ipak svaki ovakav europski skup na kraju završi porukom o tome da EU nema alternativu. On je ipak »matica« koja diktira smjer progresivnih puteva razvoja, diktira minimalne demokratske standarde u svojim članicama i, u konačnici, ipak nikad ne ispušta iz vida humanitarna pitanja, u čemu je odnos prema migrantima jedno od ključnih.

Pokazalo se nebrojeno puta da je za Hrvatsku to jedino moguće rješenje. A, uostalom, to je valjda razlog i zašto jedna Srbija toliko grčevito želi »unutra«.