Datum je bio 15. travnja 2022. godine. Predsjednik Zoran Milanović objavio je kako će razgovarati sa šestoricom generala koji su potpisali zahtjev za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, te razmotriti taj zahtjev, mada je Milanović dotadašnjih 274 zahtjeva za pomilovanjima potpuno ignorirao bez obzira o kojoj se vrsti krimena za odsluženje kazne radilo. Javnost se podijelila i niz tjedana vodile su se društvene polemike o tome. Sada su nam međutim na Pantovčaku potvrdili da niti neće razmatrati tu molbu, i da predsjednik Republike ipak neće pomilovati Perkovića i Mustača.

Jedna je to od već poslovičnih nedosljednosti šefa države. Ne da nije prvi put, nego je već postalo praksom da se predsjednik Republike odriče vlastitih izjava ili najava, ili u cjelini gledano, politika koje zastupa na dužnosti šefa države. Nedosljednost je postala njegova nova agenda, pa iako je u anketama vrlo popularan među građanima, pitanje je koliko je pak onih koje je takvim svojim načinom obnašanja dužnosti predsjednika ipak dosad već potjerao od sebe.

Ukratko, Milanović nije ostao dosljedan svojoj politici prema BiH, konkretno Željku Komšiću, nije ostao dosljedan prema EU-u, nije ostao dosljedan prema politici u odnosu na NATO i njegovo proširenje, a nije baš dosljedan ni prema odnosu prema javnosti, ako na pozive da se odazove svjedočenju pred Antikorupcijskim vijećem o Ini kao bivši premijer, ignorantski kaže da mu to nije u planu, mada istovremeno podržava Most u njihovim napadima na Vladu oko afere u Ini. Dalo bi se nabrajati dosta njegovih nedosljednosti, uključujući i politiku prema Rusiji, jer dok je bio premijer proveo je proces pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji, a sada u ratu koji Rusija vodi protiv Ukrajine vodi neku začudnu proputinovsku politiku kojoj se nitko suvisao ne može načuditi, i koja je de facto izravno okrenuta protiv načina na koji EU gleda na taj rat.

Tako, eto, nije ostao dosljedan niti svojim najavama »da će razmotriti« Perkovićevu i Mustačevu molbu za pomilovanjem. Sada iz njegova ureda lakonski poručuju kako je taj stav ionako srodan onome što je Milanović govorio u svojoj kampanji, da institut pomilovanja ne misli koristiti jer ga smatra monarhističkim i zastarjelim. To bi bila potvrda dosljednosti, kad ne bi bilo spomenute izjave i najave iz travnja ove godine, o tome da ipak možda učini izuzetak kod ovog pomilovanja.

Tako se politika Pantovčaka može nazvati dosljedno nedosljednom, ali nikoga to više ne čudi jer je Milanovićeva politika praktički u cjelini svedena na ad hoc reakcije i učestalu struju svijesti, ovisno o trenutku i o tome da li sija sunce ili možda pada kiša.

Sam slučaj Perković priča je, naravno, za sebe. Svi se sjećamo slučaja »lex Perković« kad se Milanović kao premijer upro da se hrvatski državljani ne izruče Njemačkoj. Riječ je, dakako, o dvojici bivših visokorangiranih obavještajaca, koji danas ipak služe dugogodišnje kazne za ubojstvo političkog emigranta Stjepana Đurekovića 70-ih godina prošlog stoljeća. Milanović tada, dakle, u tome nije uspio, jednako kao što i sada već pomalo gubi koncentraciju na zahtjev šestorice generala da dvojcu uruči akt pomilovanja. To ga je u travnju zainteresiralo. Ali dosad ga je već »pustilo«, jer je slučaj zamro, nije bilo daljnje polemike, nije bilo nikoga u društvu tko bi se s njim oko toga prepucavao, pa je naprosto odumro i njegov interes za slučaj.

Sada na Pantovčaku tumače da se nije dogodilo da je Milanović odbio molbe Perkovića i Mustača, nego dapače da je riječ o tome da ih uopće nije razmatrao, jednako kao niti drugih skoro tristotinjak, mada je među potpisnicima ideje za pomilovanje ovog kontroverznog dvojca bio čak i general Ante Gotovina. Dakle, nije ih ni razmotrio, iako je u travnju govorio drugačije.

U svakom slučaju, dobro je da tema ove dvojice nepobitno utvrđenih nalogodavaca Đurekovićeva ubojstva, više neće dijeliti javnost. Ta je tema toliko povijesno passe, da zaista nema težinu da bude novim kamenom spoticanja za sukobe između dva kraka izvršne vlasti. Ona je tek dokaz još jedne nedosljednosti.