Nije prošlo ni tjedan dana od prisege novog predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića, a nevjerni Tome već moraju potpisati kapitulaciju. Pa čak i autor ovog teksta. Izgledalo je, naime, da jedan čovjek ne može činiti razliku, da jedan sudac ne može biti »veliki reformator«. No, već u prvih sedam dana svi su demantirani. Pokazalo se da će Dobronić otvarati važna društvena pitanja, i biti »game changer«. Mijenjat će klimu u društvu.

Kad ga je predlagatelj Zoran Milanović, predsjednik Republike, predložio kao najbolje rješenje za Vrhovni sud (a nakon cijele priče s prof. Zlatom Đurđević), bilo je jasno da zapravo podmeće plutajuću minu vladajućem HDZ-u. Naime, Dobronić je svojevremeno donio poznatu presudu u kojoj je presudio u korist građana, a protiv banaka u slučaju kredita u švicarskim francima. Time je stekao i povjerenje, i vidljivost, i važnost, i postao jedan od rijetkih hrvatskih sudaca s javnosti znanim imenom i prezimenom, ali i djelom. On i Milanovićeva vlada pokazali su tada da i iznad pape ima papa, odnosno iznad banaka zakon. To nije bio nikakav populizam, nego nužda, za tisuće ljudi u Hrvatskoj. HDZ je teško mogao biti protiv takvog kandidata.

Već sada, tjedan dana od stupanja na dužnost, Dobronić nastavlja u istom tonu. Skroman i apsolutno ne fasciniran veličinama i autoritetima, naročito ne lažnim, on ovih dana otvara nova poglavlja u nizu tema. Prvo, njegova je poruka da u sličnoj temi, nema nikakvih zapreka da se ograniči zatezna kamata kad dosegne glavnicu u postojećim kreditima. Drugo, novi predsjednik Vrhovnog suda dovodi u pitanje praksu provođenja ovrha koja u Hrvatskoj bitno odudara od europske prakse, a koja govori o tome da u postupcima provođenja ovrha javni bilježnici moraju nužno biti ti koji su predstavnici sudova u tim procesima.

Svi znamo kolike su tarife na javnobilježničke usluge – često za prometnu kaznu od 300 kuna ta naknada iznosi mnogostruko više. Dobronić upozorava da takvo »posredovanje« javnih bilježnika nije nužno jer zakon u prvom redu vidi sud kao mjesto provođenja te procedure. Ne libi se taknuti ni u to osinje gnijezdo. Dapače, upozorava da bi suci svih sudova itekako imali vremena pozabaviti se i ovršnim procesima (koji onda ne bi dodatno koštali građane), da se ne bave svojim karijerama i predavanjima koje drže na raznim seminarima i konferencijama, dok istodobno 400.000 neriješenih predmeta stoji po ladicama. Dobronić sve to poručuje i samom ministru pravosuđa Ivanu Malenici, kojega samo sedam dana od svog imenovanja praktički uspijeva »natjerati« da prizna da postoje razlozi da se nađu na posebnom sastanku o temi provođenja ovršnih postupaka. Nema nikakvog razloga za naplatu javnobilježničkih tarifa u tim postupcima, pojednostavljeno poručuje Dobronić.

Ministar Malenica nema druge nego priznati da je njegovo »ministarstvo otvoreno za izmjene zakona«, dok premijer Andrej Plenković na Dobronićeve inicijative nema reći što drugo nego da »u Hrvatskoj svatko ima pravo govoriti što želi, pa i sudac Dobronić«.

Na koncu, tu je pitanje pozdrava »Za dom spremni«, za koji je novi čelni čovjek Vrhovnog suda odmah u prvim nastupima rekao kako nijedna parlamentarna stranka ne smije imati problema s osudom simbola povezanih s režimom poput NDH, a prije toga je rekao i kako je ZDS apsolutno neprimjeren i kao takav ne treba imati pravo javnosti ni u kakvim prilikama.

Čini se da smo s novim predsjednikom Vrhovnog suda dobili čitav »paket-aranžman« – osobu koja ima jasne i što je najvažnije, progresivne stavove na korist građana Hrvatske. Jedna osoba ipak bi mogla činiti razliku, a ono što je najvažnije, jest da takvi ljudi dovode do promjene klime u društvu. I zato su dragocjeni za društvo u cjelini, a jednako tako i za vladajuće. Možda je Dobroniću dopušteno ono što njima (dosad) nije.