Hrvatsko, a s njim i riječko gospodarstvo konačno su dočekali dobru vijest. Dobra je možda i preslabi pridjev kada se opisuje činjenica da je »3. maj« dovršio brod i u roku ga predao naručitelju. Jer još prije samo godinu dana, ne stečaj nego i nešto puno gore nadvilo se nad riječki škver. Nije bila isključena ni mogućnost da se s njegovih navoza više nikada ne isporuči brod, proizvod od kojeg su složeniji, odnosno imaju više dijelova valjda samo zrakoplov i svemirska raketa. Međutim, Vlada je odlučila intervenirati, odnosno odlučila je sačuvati brodogradnju u Rijeci. Izdana su odgovarajuća jamstva za kredite koje je »3. maj« podigao kod HBOR-a i privatnih banaka, a što mu je omogućilo da dovrši Gradnju 733, samoiskrcavajući brod za rasuti teret, i jučer ga isporuči naručitelju, kanadskoj tvrtki Algoma Central Corporation.

Nakon svjetske financijske krize iz 2008. u mainstream se ipak vratila teorija da država i dalje ima svoju ulogu u gospodarstvu. Neposredna je uloga bila spašavanje privatnih banaka novcem građana jer su one postale prevelike, odnosno ako bi propale za sobom bi povukle i ostatak gospodarstva. Ali ojačala je i potreba za ulogom države kao regulatora, koji drži pod kakvim takvim nadzorom financijske institucije da ne unište prvo sebe, a sa sobom i cijeli svijet. Ali kao i igrača koji može na razne druge načine intervenirati u gospodarstvo.

Ovo je otprilike što se događa u svijetu. Hrvatska je zadnjih tridesetak godina dala svoj originalan doprinos načinu na koji se država odnosi prema gospodarstvu. Prvo privatizacija od koje je državni proračun imao nikakve ili minimalne koristi, a potom je bio i dodatno oštećen time što su brojne privatizirane tvrtke kasnije propale pa je izostalo punjenje državnog i lokalnih proračuna. Oni koji su te tvrtke dobili isisali bi njen novac u vlastite džepove, a zaposlene prepustili na brigu državi koje je najveći dio njih pospremila u prijevremenu mirovinu.

Ali najveći je bingo dobrom dijelu hrvatskih tranzicijskih menadžera bio ostanak na čelu državnih tvrtki gdje se izmislila originalna inačica javno-privatnog partnerstva. I to po modelu gubici javni, zarada privatna. A brodogradnja je često bila njegova kraljica. Milijarde proračunskog novca su u zadnjih 30 godina ubačene u ovu vreću bez dna. Od koji je solidan dio završio i na privatnim računima.

Nažalost, protiv hrvatske brodogradnje išle su i neke objektivne okolnosti kakvih prije par desetljeća nije bilo. Ponajviše, riječ je o revolucionarnim promjenama u Kini i Južnoj Koreji čiji je način proizvodnje trgovačkih i teretnih brodova na tekućoj traci pomeo konkurenciju puno jaču od hrvatske. Europska su brodogradilišta nekada zapošljavala na desetine tisuća radnika da bi u današnje vrijeme bila svedena na ostatke ostataka nekada temeljne industrije.

Hrvatska se u cijeloj toj priči jako loše snašla, a uz gore spomenute subjektivne slabosti, svoju je brodogradnju dovela na korak do potpune propasti. Da tijekom pregovora o pristupanju u punopravno članstvo Europske unije Komisiju nije predstavljao stari baskijski sindikalist, krajnje blagonaklon prema hrvatskim vratolomijama kada je u pitanju poštovanje tržišne utakmice, Hrvatska bi se već tada mogla oprostiti s ovom gospodarskom djelatnošću.

Koja Hrvatskoj definitivno treba. Trebaju joj proizvodi s dodanom vrijednošću, u kojima se, osim rada i materijala, prodaje i akumulirano znanje. Iako bi bilo dobro da sam brod donosi dobit, odnosno da su troškovi proizvodnje manji od cijene po kojoj se prodaje, gospodarstvo bi moglo podnijeti da je zarada na njemu nula ili da proizvodi čak i manji gubitak. Naime, činjenica da radnici dobivaju plaće, da u proizvodnji broda sudjeluju brojne kooperantske tvrtke, dovodi do toga da je, kada se to sve zbroji i oduzme, gospodarstvo ipak u plusu.

Edi Kučan i njegova ekipa koja sada vodi »3. maj«, zajedno s njihovih 810 radnika imaju zbog čega biti ponosni. Pokazali su da Hrvatska ipak može proizvesti nešto složeno kao što je brod i onda to još i prodati u inozemstvo. I Vlada je napravila dobar posao, ali je s njim preuzela i veliku, prilično gadnu odgovornost. A to je da osigura da i »3. maj« i druga preostala brodogradilišta ubuduće posluju na razborit i racionalan način. I da Hrvatska time ostane na karti kao zemlja u kojoj ipak i dalje postoji ozbiljna industrija.