Piše Tihana Tomičić

BiH će morati pričekati

Tihana Tomičić

Foto Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Foto Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Hrvatska ima dvije odvojene vanjske politike, i to sada već zaista postaje problem.

placeholder


Hrvatska ima dvije odvojene vanjske politike, i to sada već zaista postaje problem. Dok predsjednik Zoran Milanović nastoji ojačati položaj Hrvata u BiH europskim statusom Bosne i Hercegovine, i za to koristi dogovor sa slovenskim kolegama koji su potpisnici zahtjeva da BiH dobije status zemlje kandidata, premijer Andrej Plenković de facto o tome ne zna skoro ništa, te izjavljuje kako su takve inicijative možda »simpatične«, ali ne i efikasne i korisne.


Iako je i Plenkovićev cilj zapravo potpuno isti kao Milanovićev, a to je jačanje položaja Hrvata u BiH i približavanje te države što prije europskoj perspektivi, u praksi dvije poluge vlasti vode potpuno odvojene akcije. Milanović s jedne strane pokušava internacionalizirati pitanje BiH uvlačenjem u svoju politiku ne samo Slovenaca, već posredno i Finaca i Šveđana u trenutku dok je trajala epizoda oko odluke o njihovu pristupanju NATO-u, dok Plenković više radi na klasičnom diplomatskom planu, kontaktima s europskim čelnicima i sudjelovanjem u svim mogućim forumima gdje, kako kaže, od ožujka radi na temi BiH, davno prije svog kolege. Milanović pritom tvrdi da je Plenković svojim nedovoljnim činjenjem pomogao da BiH jučer opet ostane bez kandidature, ovaj drugi tvrdi suprotno, da Milanović svojim stilom kao slobodni strijelac čini štetu i Hrvatskoj i Hrvatima u BiH.


No, nakon što je jučer samit o Zapadnom Balkanu završen i bez zajedničkih zaključaka i bez zajedničke izjave, postalo je jasno da su sve ove njihove polemike na neki način bile i uzaludne, dapače samo su pomogle u ocjeni velikih sila da Balkan naprosto još nije dorastao rješavati svoje probleme. A kad se vidjelo da su protiv statusa kandidata za BiH ujedno i Njemačka, i Francuska, a i Nizozemska, postalo nam je svima zajedno jasno da tajming ne igra u korist BiH. Čini se da su orozi prerano kukuriknuli, i samo potpalili vatru za koju u Europi misle da bi se prebrzo mogla pretvoriti u požar. Iz diplomatskih krugova došle su informacije da bi BiH mogla dobiti uvjetni status kandidata ako bi se usvojili propisi iz Briselskog sporazuma, a to su izmjene Zakona o VSTV-u, Zakona o javnim nabavkama, Zakon o sudovima i Zakona o sukobu interesa, no povjerenik za proširenje Oliver Varhelyi nedavno je poručio da nema ublažavanja uvjeta za Bosnu i Hercegovinu kako bi dobila status kandidata i da se mora ispuniti svih 14 prioriteta za članstvo u Uniji. Hrvatski predsjednik Milanović smatra da je cinično prema BiH da najprije treba promijeniti izborni zakon da bi dobila ovaj status, misli da treba biti baš obrnuto, što je možda i moralno ispravno, ali njegov stil – a stil je sve – stvara iz dana u dan dodatne probleme.




Na kraju se pokaže da Milanović uvijek reterira, jer mu drugo ni ne preostaje, kao što je na kraju (skoro) postao fin sa Finkinjom, samo da se nije dogodio slučaj s kašnjenjem, njegovim ili njezinim, svejedno. Ali je bitno ublažio retoriku oko finskog članstva u NATO-u, jer je to uostalom realpolitika i drukčije ne može ni biti. Milanović prečesto pokušava gaziti u prevelikim cipelama, dajući prevelik značaj svojoj politici, a na kraju mora popustiti jer je realnost takva. Tako će morati biti i s BiH – jednostavno, pritisak koji javno čini ipak je, čini se, preuranjen. Nije još došao taj trenutak da se BiH nađe u društvu država kandidata.


Za to vrijeme Hrvatska dobiva diplomatske note zbog njegova brutalnog diskursa, činjenice da europske političare naziva gnjavatorima, a visokog predstavnika za BiH ne zna ispravno osloviti, ili se naprosto pravi da ne zna. Tako opet gledamo stari film u kojem Milanović za sobom prosipa »brokve«, a Plenković ih po Bruxellesu za njim mora mesti. Kome to ne bi dosadilo?!


Najžalosnije je što obojica imaju iste ciljeve oko BiH, i kad bi samo jednom sjeli za stol i porazgovarali, cijele ove drame ne bi trebalo ni biti. No, ono što je još žalosnije od njihova verbalnog rata, jest činjenica da će BiH još dugo morati načekati da se pridruži europskoj perspektivi. Dotad će ostati svojevrsni protektorat, umjesto da bude za stolom s ostalima. Ali zasad očito nema dovoljno zrelosti da bude drukčije.