Da, svi smo zajedno ponosni što ćemo se od sljedećeg ljeta moći voziti Pelješkim mostom, ljepotanom dugim skoro dva i pol kilometra, što je sinoć spojen zadnjim konstrukcijskim elementom. To je stvarno fascinantan događaj, kao što tvrdi premijer Andrej Plenković.

Srca su sinoć snažnije kucala dok smo gledali posljednji čin gradnje samog mosta, koji sad još čeka pristupne ceste i kozmetiku na samoj prometnici. U njega je ugrađeno skoro stotinu tisuća tona čelika, gradile su ga tisuće ljudi, ne samo Kineza nego i naših kooperanata i tvrtki. Ideju o gradnji mosta prvi put je 1997. godine javno objavio dubrovačko-neretvanski župan Ivan Šprlje, potom je most 2000. godine dodan u Prostorni plan, a onda su 2005. i 2007. u prisustvu »Ćaće« Ive Sanadera svečano otvarani radovi na izgradnji kojom je do 2010. bilo realizirano tek tri posto prvotnog projekta. Hrvatska 2013. pristupa Europskoj uniji, čime se otvara mogućnost da ona sufinancira izgradnju – dvije godine kasnije fondova EU-a odobreno je 330 milijuna eura za financiranje 85 posto troškova gradnje, a danas je pri kraju čak i prije roka od 36 mjeseci koje je kineska tvrtka dobila za izvođenje. Izvođenje je bilo zahtjevno, jer je zbog tla sastavljenog od debelih naslaga gline i mulja cijeli most temeljen na stotinu metara dugačkim čeličnim cijevima promjera dva metra zabijenim u morsko dno. Po mnogo čemu, on će biti jedinstven u svjetskim razmjerima.

Zanimljivo je i da je projektant Slovenac Marjan Pipenbaher, ali most je mnogo važniji u smislu odnosa s drugom susjednom državom, BiH. Visinom od 55 metara udovoljilo se zahtjevu Bosne i Hercegovine za osiguranjem nesmetanog prolaska brodova do Neuma. O tome je jučer dosta otvoreno govorio ministar mora i prometa Oleg Butković, koji je objasnio da je neposredno nakon početka gradnje Pelješkog mosta bilo određenih političkih previranja i pritužbi od određenih političara iz BiH, koji su uz ostalo govorili da Hrvatska ugrožava pravo te države na neškodljiv prolaz prema otvorenom moru. »Međutim, tada je premijer Plenković u razgovorima s Europskom komisijom odigrao ključnu ulogu da možemo bez problema početi graditi i završiti projekt, a s obzirom da nije riješeno pitanje s BiH po pitanju granice, moglo je doći do toga da se privremeno ili obustavi gradnja dok se to pitanje ne riješi. Pritom smo ponavljali da je to strateški hrvatski projekt, da on spaja ne hrvatski nego europski teritorij, da je 500 metara udaljen od crte razgraničenja i da ne ugrožava nikakvo pravo jer smo još 2007. prihvatili sve argumente BiH«, tvrdi Butković. Po njemu, mi smo ta privilegirana generacija ljudi koja ostvaruje najveći projekt u Hrvatskoj.

Iz Vlade stalno ponavljaju i da se radi o spajanju hrvatskog teritorija po prvi put nakon 303 godine, kad su 1699. Neumom razdvojeni sjever i jug zemlje. Da bi prema Mlečanima stvorili tampon-zonu, Dubrovčani su Turcima ustupili Klek s izlaskom na more u Neumu, te Sutorinu, a sada nakon 303 godine dobivamo autonomni prometni pravac nevezan za ikoga drugoga, samo naš, kojim se stvara potpuno nova gospodarska osnova za taj dio Hrvatske, ali i nova vizura cijelog tog kraja. Linija mosta koji se proteže duž cijele jedne jadranske subregije postat će sama po sebi turistička atrakcija, a o činjenici da će put od Zagreba ili Bosiljeva do Dubrovnika trajati dva sata manje da se i ne govori.

Vidi li se s ponistre na Korčuli taj most, manje je bitno. Predsjednik Zoran Milanović bio je sinoć baš na Korčuli, odakle je vjerojatno pratio ono što u Vladi nazivaju »obilaskom radova«, a ne službenom svečanošću, no sigurno je da je i njemu srce bilo puno kad je posljednji segment mosta »sjeo« u ovješeni luk osvijetljenog i tako modernog Pelješkog mosta. Prava svečanost bit će na ljeto iduće godine, a tada ondje sigurno neće biti samo Plenković, Butković i Milanović, nego vjerojatno i tisuće drugih ljudi.

Tko ne bi želio popiti kavu na Stradunu sad kad će put iz Rijeke biti dug skoro upola manje nego nekad starom magistralom, koju ćemo i dalje voljeti, kao cestu za malena mjesta srca našeg.