Predsjednik Republike bunio se da nije upoznat sa sadržajem ustavnih promjena i da ga premijer o tome nije konzultirao. Ustavnopravni stručnjaci tvrdili su da je javna rasprava bila prekratka. Jedna desničarska stranka pomalo je neočekivano sudjelovala u procesu ustavnih promjena koji je pokrenula većinska lijevo-liberalna koalicija. HDZ ih je zbog toga oštro napadao da nisu domoljubi nego trgovci. Sve se to, naravno, događalo – 2000. godine.

Polupredsjednički sustav transformirao se tada u parlamentarnu demokraciju, a Stjepan Mesić žestoko se borio za očuvanje što više ustavnih ovlasti i pokušavao je opstruirati proceduru. Čak je osnovao i vlastitu ustavnu komisiju, premda je Račanova vlada bila predlagatelj promjene Ustava. Na pitanja zašto ne razgovara s Mesićem, premijer Ivica Račan odgovarao je da Ustav nije stvar dogovora predsjednika i Vlade.

Od dana kad je Vlada pokrenula postupak ustavnih promjena, pa do glasovanja u Saboru prošla su tri mjeseca, od 4. srpnja do 9. studenog, stručnjaci za ustavno pravo upozoravali su da je bilo premalo za javnu raspravu. Račanov glavni čovjek u Saboru, sadašnji ustavni sudac Mato Arlović, uspio je okupiti vrlo šaroliku većinu potrebnu da bi se ustavne promjene usvojile. U njoj su bili i zastupnici HSP-a, stranke koja je u to doba još bila u fazi »mjerenja kukuruza desnicom«.

HDZ, koji je 2000. stao na stranu Mesića, nadajući se produbljivanju rascjepa između predsjednika i premijera, vodio je kampanju protiv pravaša.

No, oni su je izdržali, otklanjajući optužbe da su se prodali komunistima. Svoje glasove za Ustav objašnjavali su činjenicom da im je prihvaćen prijedlog da se u njega ugradi odredba da deset posto birača može svojim potpisima zatražiti raspisivanje referenduma. Na kraju su za promjenu Ustava, osim vladajuće šestorke i nacionalnih manjina, ruke digli HSP, Demokratski centar i još dva otpadnika od HDZ-a, Đuro Njavro, danas jedan od ekonomskih stratega stranke kojoj se u međuvremenu vratio, te Zlatko Canjuga. Ukupno je to bilo 108 glasova, sedam više od nužnog minimuma. Tako se, eto, Ustav mijenjao 2000. godine.

Aktualna situacija je, dakle, gotovo deja vu u odnosu na onu prije 13 godina. S jedinom razlikom da HDSSB nije postojan kao HSP, pa procedura promjene, koje su zapravo kikiriki prema tektonskim intervencijama iz 2000., nije okončana, iako je započela još u srpnju. No, mediji i »analitičari« svejedno nam sugeriraju da se proteklih tjedana zbivalo nešto nesvakidašnje, nikad zabilježeno. Riječ je, međutim, isključivo o njihovom neopisivo slabom pamćenju ili naprosto neznanju.

Uostalom, slično je bilo i 2001., kad je HDZ također bio protiv ustavnih promjena, a 1997. im je, pak, podršku uskratila oporba u kojoj su bili SDP, HNS i HSLS. Samo je 2010. izmjena Ustava bila plod zajedničkog, ali jako napetog rada vlasti i opozicije. Jednom od četiri puta. Nije to ništa neobično, ustavne promjene u pravilu su vrijednosno obojene i zato teške za postizanje konsenzusa.