– Evo ga, dolazi, vidio ga je Milanović na kameri.

– Jel sve spremno?, pogledao je prema ekipi iz Mladeži.

– Spremno je, namigne Mondekar, namještajući lavor pun vode iznad ulaza u prostoriju.

Čovjek raskuštrane kose slabašno je pokucao na vrata.

– Samo uđi, ako si to ti, Milorade…, doviknuo mu je Milanović, smijuljeći se potiho u dlan.

Milorad Pupovac bojažljivo rastvori vrata. Kad je zakoračio na prag, na glavu mu se izlila hladna voda.

– Ha-ha-ha-ha-ha!, prostorijom je odjeknuo smijeh okupljenih esdepeovaca.

Pupovac je pomirljivo otro mokre pramenove kose sa čela. Voda mu se cijedila posvuda. Pokušavao se praviti kao da se ništa nije dogodilo.

Dokoračao je do stola za kojim je Milanović sjedio.

– Nešto si trebao?, upita ga Milanović.

Zastupnik Srba u Hrvatskoj kašljanjem pročisti grlo pa plaho protisne:

– Želio bih da moja stranka koalira s vašom Kukuriku koalicijom.

– Kako to?, nasloni se Milanović dublje u naslonjač, prekriži ruke na prsima i namjesti grimasu čuđenja na lice.

– Pa zar nisi s hadezeovcima?

Pupovac žustro odmahne glavom, kapljice polete uokolo kao da se otresao bernardinac koji je upravo istrčao iz rijeke.

– Shvatio sam da sam po shvaćanjima o gospodarstvu i rješavanju ratnih zločina puno bliži vama.

Na to Milanka Opačić neočekivano glasno udari dlanom po stolu.

– Ušuti, Milorade! Što glumataš… Ovo tvoje nas podsjeća na nešto vrlo poznato… Na ono kako su se ustaše, četnici i domaći izdajnici 1944. pokušavali naglo prebaciti u partizane… je li tako?

– To me vrijeđa, nekako smogne snage izustiti Pupovac.

– Pustite ga, Milanović se pokroviteljski zauzme za njega.

– Ako je zbilja iskren, bit će nam voljan svojim djelima dokazati koliko je doista spreman žrtvovati se da uđe u koaliciju s nama, reče Milanović Milanki.

Onda se obrati Pupovcu:

– Milorade, jesi li spreman baš sve učiniti da pustimo tvoju stranku k nama?

– Jesam, baš sve.

Zoran je zašuštao nekakvim papirima na stolu.

– Nakon što su objavljene izborne ankete o propasti HDZ-a na izborima, znali smo da je pitanje minute kad ćeš nam zakucati na vrata, rekao je.

– Zato smo malo proguglali po internetu i sastavili tvoj dosje.

– Sasvim regularno, poniznim će tonom Pupovac.

– Ne prekidaj me, ukori ga Milanović.

– Pronašli smo i to da si kao student zarađivao radeći kao tramvajac, je li tako?

– Tako je.

– Čekaj, zbilja si vozio tramvaje?, u nevjerici će Mondekar.

– Da, vozio sam tramvaje, model S-23 i one stare s drvenim klupama, koje smo zvali remorkeri.

– Odlično, odlično, promrmlja Milanović.

– To smo htijeli znati… Također piše da si studirao i filozofiju.

– Posve točno.

– Reci nam onda, što je bilo prvo, kokoš ili jaje?

– Jadranka, Jadranka Kosor je bila prva, u hipu će Pupovac.

Svi se nasmiju.

– Točan odgovor, reče Milanović.

– A, sad nam reci definiciju Platonove Države?

– Na vrhu Platonove piramide trebali bi biti mladi ljudi koji imaju iskustva u diplomaciji i koji tečno govore strane jezike. Ne bi bilo loše da imaju neko neutralno, narodu lako pamtljivo  ime, na primjer Zoran.

– Je li ovo točan odgovor?, pogleda Milanović Milanku Opačić.

– Koliko se ja razumijem u filozofiju, jest, točan je.

– Dakle, uspješno si prošao ovaj test, kaže Milanović.

– Čeka te još jedan puno teži. Dođi noćas u jedan iza ponoći na tramvajsko okretište na Remizi.

– Svakako. Trebam li što ponijeti?.

– Ne, ništa.

– Čekajte, imam ja još jedno pitanje iz filozofije za njega?, javi se Mondekar.

– Voze se Tito i Tuđman u tramvaju. Koji od njih dvojice…

– Nemamo sad vremena za to, prekine ga Milanović.

– Ti i Bernardić morate u podne biti pred Studentskim domom u Savskoj.

– Čekaj, zaboravio sam…, listao je Mondekar po svom rokovniku.

– Zašto smo tamo?

– Dijelit ćete studentima besplatnu vodu u plastičnim bocama.

– Što im time želimo poručiti?

– Da kad popiju vodu, mogu bocu odnijeti u bilo koju trgovinu i dobiti za nju 50 lipa. Na taj način gospodarski osvještavamo studente i pokazujemo im kako se mogu snaći u praksi, kad izađu iz univezitetskih klupa.

Pupavac je u jedan iza ponoći dočekao ekipu esdepeovaca na okretištu na Remizi. Imao je na licu vrlo ozbiljan, napregnut izraz lica kao onda kad je o njegovom glasu ovisilo hoće li se parlament zvati Hrvatski Sabor… Milanović je na glavi imao navučenu šilt kapu. Stao je pred Pupovca koji ga je pozorno promatrao i ovako mu rekao:

– Čuj, imali smo plan da tu na okretištu, kad tramvajac izađe obaviti malu nuždu ili popušiti cigaretu, uletiš u neki od tramvaja i upravljaš njime sve do trešnjevačkog placa, vičući kroz prozor »dolje Jadranka, HDZ, lopovi!…«

– Ajme meni…, stavio je dlan na usta Pupovac.

– Ne boj se, odustali smo u posljednji čas od toga jer nam se učinilo previše okrutnim i huliganskim, a mi kao stranka i kao ljudi nismo takvi.

– Iz tog vam se razloga i želim pridružiti.

– I zato smo smislili novi način na koji ćeš nam dokazati svoju lojalnost.

Pupovac je šutke iščekivao.

– Milanka Opačić poželjela je jesti koljivo. Ti ćeš joj tu želju ostvariti, je li tako, ako želiš u koaliciju?, rekao je Milanović pa se povjerljivo nagnuo prema njemu i šaptom mu dometnuo da bi bilo dobro da to koljivo bude stvarno dobro pripravljeno i da tako udobrovolji Milanku koja u čitavoj koaliciji s najviše sumnjičavosti gleda na iznenadnu Pupovčevu promjenu kaputa.

Pupovac je klimao glavom. Zoran je zatim iz ruksaka izvadio debeli snop papira i tutnuo ga u ruke Miloradu.

– Što je to?, alarmirano će Pupovac, oprezno prihvaćajući smotuljak, kao da se u njemu nalazi aktivirana bomba.

– Opusti se, to je samo novi rukopis Slavenke Drakulić. Dala ga je Vesni Pusić da ga pročita i kaže svoje iskreno mišljenje. Ti ćeš joj pomoći u tome, iščitati tekst i napraviti opsežnu interpretaciju, onako kao u srednjoj školi: likovi, sadržaj, piščeva poruka, najdojmljiviji odlomci. Studirao si filozofiju, tebi će to biti mačji kašalj.

Na putu doma, Milorad je svratio u dućan koji radi cijelu noć i kupio orahe, to je bio jedini sastojak za koljivo koji nije imao u stanu. Kao što mu je naloženo, odlučio je odmah započeti s ispunjavanjem predpristupnih uvjeta.

Sutradan u podne, u Pupovčevom je stanu zazvonio telefon. Obrisao je dlanove o pregaču i podignuo slušalicu. Bio je to Zoran Milanović.

– Evo, koljivo samo što nije gotovo, cijelu noć sam kuhao, prema tradicionalnoj recepturi popa Dukljanina, a i rukopis Slavenke Drakulić sam skoro do kraja pročitao, fali mi još nekoliko stranica do kraja, spremno je izreferirao Milanoviću.

Šef Kukuriku koalicije u nelagodi se kratko nakašljao.

– Milorade, vidim da si vrijedno prionuo poslu, od tebe sam i očekivao takvu predanost… Ali, nažalost, moram te izvijestiti da je došlo do promjena…

Milorad je tužno spuštenih obrva slušao kako mu Zoran objašnjava da su nakon objavljenih anketa o lošem predizbornom rejtingu HDZ-a mnogi pohrlili u Kukuriku koaliciju; nastala je velika gužva, kao u kokošinjcu, pa je jutros sazvao hitni sastanak na Iblerovom, gdje su se svi složili da je potrebno uvesti strože kriterije za pristup koaliciji, univerzalne kriterije kojih će se svi držati.

– Evo, maloprije su nam došli Uzelac i Friščić, navalili k nama, mole da ih primimo. Ja im kažem da ne može to tek tako, a oni »A kako je mogao Pupovac?«. I što sad da radimo. Ako primimo tebe, morat ćemo i njih. Tu se naprosto gube svi kriteriji, nadam se da me razumiješ, Milorade. Evo, sve gledam na mobitel kad će me nazvati don Grubišić.

Pupovac pokislo sjedne u fotelju.

– Znači li to da me ne puštate u Kukuriku?, upita glasom čovjeka kojemu su potonule sve lađe.

– Ne, nego da će postupak inicijacije morati biti stroži, ali prilagođeni individualnom dosjeu svakog kandidata. Dobro je Milanka rekla, na muci se poznaju junaci. Ne možeš ti s malo domaćinstva napraviti ovako velik politički korak. Kuhanjem i čitanjem ne dokazuješ lojalnost ni spremnost na žrtvu, rekao je Milanović i dodao:

– Ako si zaista spreman za ovaj korak, dokazat ćeš to večeras. Nađimo se na onom istom mjestu u jedan iza ponoći.

Milorad revno zaklima glavom. Prije nego što spusti slušalicu, sjeti se priupitati Milanovića:

– A što će Uzelac i Friščić morati napraviti da uđu u koaliciju?

– Pripremili smo za njih poseban test, nešto na tragu plemenskih običaja Maya.

Milorad se sa zebnjom vrati u kuhinju.

U jedan iza ponoći, na praznoj zagrebačkoj Remizi, nikakva buka nije remetila mir tople oktobarske noći doli škripe noćnog tramvaja koji je upravo doklaparao iz Ozaljske. Vozač je izišao iz kabine i na trotoaru pred praznom skretničarevom kućicom napravio nekoliko vježbi rastezanja. Zatim je zapalio cigaretu i gledao u mrak okretišta, iz kojeg su stršale samo fluorescentne kazaljke velikog uličnog sata. Jedan i pet. Imao je još dvanaest minuta do iduće vožnje; procijenio je da je to sasvim dovoljno vremena da skokne do pekare preko puta po burek sa sirom.

Čim je vozač zakoračio na pločnik pred pekarom, jedna je tamna prikaza iskočila iz grmlja kod starog kioska za prodaju karata i spretno kao pantera uskočila u tramvaj. Vrata vozačke kabine tiho su zacijukala. Žućkasto svijetlo ulične lampe osvijetlilo je lice čovjeka koji je, lica nabranog u grimasu posvemašnje koncentracije, prebirao po gumbima na upravljačkoj ploči. Milorad Pupovac odlučno zarotira upravljačkom ručicom i tramvaj polako krene niz Ozaljsku.

Iz pekare izjuri vozač s vrućim burekom u rukama i u nevjerici potrči za vagonom koji je sve brže nestajao prema trešnjevačkom placu.

– Otmica tramvaja! Otmica tramvaja! Huligane, stani!, vikao je, lamatajući rukama.

Semafori su bili na otmičarevoj strani. Pupovac je bez zapreka klizio kroz zelena svjetla; staklo na kabini bilo je spušteno i kroz prozor je strujao osvježavajući noćni zrak. Samo na trenutak, Milorad zatvori oči i odmah mu se vrate proustovska sjećanja na ono davno doba kad je, isto ovako, zaposlen preko student-servisa kao tramvajac-honorarac, noću jurio uspavanim gradom, a vagoni modela S-23 vijugali su za njim kao sirenin rep. Dlana obavijenog preko hladne upravljačke ručice, osjetio se odjednom mladim i moćnim, osjetio je navalu bunta od kojega mu je krv brže kolala žilama.

Spustio je staklo do kraja i kroz prozor kabine zaurlao: »Dolje Jadranka! HDZ lopovi!« Urlao je tako u mirnu zagrebačku noć, sve dok mu lice nije pocrvenjelo od naprezanja.

Vođe Kukuriku koalicije zadivljeno su ga promatrali iz mraka, skriveni pod zidićem parka kod trešnjevačke tržnice pokraj kojeg je oteti tramvaj upravo prolazio.

– Prošao je inicijaciju. Unutra je, opčinjeno objavi Milanka Opačić, najstroža članica prosudbene komisije za prijem novih članova u Kukuriku koaliciju.

– Milorad je naš čovjek! Dokazao je da bi učinio sve za koaliciju, da nam je odan i spreman na svaku žrtvu, prošaptao je kao za sebe Milanović, gledajući kako dva policijska automobila s upaljenim rotirkama sustižu tramvaj i uz filmski razmetljivu škipu kočnica preprečuju mu put.