Najistaknutiji predstavnici nove vlasti sjedili su u planinarskom domu na Sljemenu i ispijali čajeve s rumom. Na tanjurima su im na popodnevnom suncu blještale masne debrecinske kobasice, a snijeg se na obroncima bijelio poput kose Jadranke Kosor na zadnjem predizbornom skupu.

    – Zorane, baš si dobro predložio da se popnemo na Sljeme. Dolje u gradu sve suho, a ovdje kao u domovini Djeda mraza. Pogledajte taj snijeg na borovim granama, prekrasno! Mogli bismo ovdje dočekati i Božić – ushićeno će Milanka Opačić 

    – Nije Bandić ni lud što se nametao kao kralj Sljemena – dometne Tonino Picula. – Ovo je prava snježna oaza. Doista uživam. 

    – Što je ovo naspram St. Paul Montaigna ponad Washingtona – frknula je svisoka Vesna Pusić – Jedva čekam da tamo odem u diplomatsku službu. Zagreb, Sljeme, ma dajte, najte… 

    – Meni se ovdje baš sviđa – nasmiješeno će Milanović. 

    – Zašto se ti baš stalno smješkaš u posljednje vrijeme? – upita ga Čačić do grla zavučen u vunenu dolčevitu s izvezenim motornim sanjkama. 

    – Zato što je to lijepo vidjeti, pogotovo na malom ekranu. Ne bi ni tebi škodilo da se koji put dobrohotno osmjehneš pred novinarima – reče Milanović, uzvinuvši usne u zajedljiv frktaj. 

    – Novinari… Socijala s diktafonima… – srkne Čačić čaj s rumom. – Onaj zadnji koji mi je postavio pitanje o kreditiranju imao je naočale povezane sejlotep trakom… Većina ih izgleda kao da im IQ odgovara broju cipela. 

    – Dobro, ali ipak se ti pokušaj pred njima savladati. Nemoj da te počnu tretirat ko Mamića – upozori ga Milanović. 

    – Okej, a ti svoje savjete ostavi za… 

    – Nemojte se sad molim vas prepirati – ubaci se Milanka Opačić. – Došli smo se ovdje malo opustiti, uživati u prirodi. Dajte, pogledajte tu bjelinu vani… Zar nije predivno? Zar vas to ne smiruje? 

    – Ima li tu kakvih snježnih skutera na iznajmljivanje, da malo propičim po stazi? To bi me možda malo i smirilo – Čačić će.    

   Biračko povjerenje

    Milanović je zamišljeno gledao kroz ledom okovan prozor: s vrha brežuljka neki se tip s kapom Djeda Mraza na glavi pokušavao spustiti niz padinu na vreći za smeće, ali ga je u tome ometao njegov lajavi pudl koji mu je pohotno jahao nogu. 

    – Ljudi, dok ovako gledam ovaj prizor pada mi nešto na pamet. 

    – Što, Zoki? Znala sam da će priroda probuditi tvoje mehanizme za kreativno stvaranje, nagnula se prema njemu Milanka. 

    – Dosjetio sam se kako bismo mogli učvrstiti naklonost svim tim ljudima koji su nam ukazali biračko povjerenje, kako bismo se mogli još više svidjeti braniteljima, vjernicima, članovima HDZ-ovih obitelji koji su nama dali svoj glas – pljesne rukama Zoki pa dometne: – A istovremeno bismo mogli natjerati da nas zavoli i onaj dio Hrvata koji nas smatra bezbožnim boljševicima kojima je jedini cilj pobacati raspela iz škola, vrtića i državnih ureda. 

    – Zašto se truditi oko tih primitivaca? Zašto bismo im se ulizivali? – Trznula je vratom Pusićka. 

    – Reci, Zoki, što si smislio u toj svojoj lijepo oblikovanoj glavi? – Milanka će, praveći se kao da Vesna Pusić ništa nije rekla. 

    – Pa, palo mi je na pamet da bismo mogli na Markovom trgu napraviti ogromne jaslice u kojima bi se, preodjeveni u jasličke likove nalazili mi, novi vodeći političari. Tako bi se građanima naša lica uvukla u svijest… Čak i onima koji su odbijeni krutim ispadima nekih naših potpredsjednika, znakovito nasuče obrve i prijekorno pogleda Čačića. 

    – Daj molim te, pa djelovali bi ko oni liječeni narkomani koji kod Katedrale već tradicionalno rade te žive jaslice. 

    – Ovo bi bilo skroz drugačije – zaneseno će Milanović. – Zamisli, mi političari kao dio jaslica… Čak bismo mogli uključiti i penzionere da se preobuku u one kozice i kravice što pasu oko štale. Svi na jednom mjestu! 

    – Divno, Zoki! – gotovo usklikne Milanka. – Već imam tu sliku pred očima! 

    – Užasan kič, bofl – nervozno će Vesna Pusić. – ne želim sudjelovati u toj lakrdiji. Takva glupost ni pokojnom Tuđmanu ne bi pala na pamet. 

    – Vidiš, a meni se to isto čini super idejom – uključi se Tonino Picula. Ako mi to ne napravimo, moglo bi to pasti na pamet onom novopečenom političaru, Donu Ivanu Grubišiću. On ionako nema što izgubiti, bolje mu je spavati u toplim jaslicama nego u autu dok mora biti tu u Zagrebu. Nema, jadničak, ni za sobu u Hostelu. Njemu bi jaslice na Markovom trgu bile ko soba u Sheratonu.    

    Milanović se alarmirano uspravi u stolici. 

    – Imaš, pravo Tonino. Ne bih se čudio da Don Ivan već skuplja po pilanama daske za jaslice – uznemirenim će glasom premijer. 

    – Tako je. I zato bolje da što prije prionemo na taj plan, Badnja noć samo što nije. Najbolje da odmah tu na Sljemenu podijelimo uloge, tko će što biti u jaslicama. Veliki zec bi morao biti, svi ćemo se složiti, naš novi premijer Zoran Milanović! 

    – Ja ću biti zec! Uz tu se životinju, kao i uz mene, veže asocijacija hitrosti, brzine…, ubacio se Čačić. – Ti, Zoki, možeš biti jedno od onih velikih obojanih jaja na kojima ću ja ležati. 

    – Ali, ali… Mislim da Zec nema veze s Božićem… Čini mi se da je u jaslicama mali Isus, a oko njega ovce i Velika Gospa. Tako nešto, nesigurno primijeti Picula. 

    – Daj zguglaj to, da ne fulamo, naloži Milanović. 

    Cijelo je društvo napeto čekalo da se Tonino konzultira sa svojim iPhoneom. 

    – Nema zeca. U jaslicama je Isus s roditeljima, svetom Obitelji, Josipom i Marijom – pročita Mondekar s Wikipedije. 

    – Vi ste ludi! – Podigne se Vesna Pusić. – Pa ljudi će vas linčovati tamo na trgu. Ne možete se prerušavat u Isusa! 

    – Zašto ne bi mogli, pa kako se prerušio Goran Bare u spotu »Teške boje«?. I baš je ispao moćno – podsjeti Milanović. 

    – Nećemo odustati od te ideje! Naš će premijer biti Isus! – Zvekne Milanka. 

    A odmah za njom, zvekne, ali još jače, Čačić. 

    – Ali zašto bi Milanović baš bio Isus! 

 Zelena štalica

    Svadljiva inaćenja i nadurenost nekih članova Kukuriku koalicije zbog raspodjele uloga u projektu živih jaslica rastegnule su ovaj radni sastanak na čitavo poslijepodne. U podnožje Sljemena ipak su se spustili zajedno, kao složan tim, odlučni u nakani da za najveći katolički blagdan naprave nešto plemenito i inovativno za svoje glasače vjernike. 

    – Još se nismo dogovorili oko točne lokacije jaslica – podsjetila je Milanka Zokija sms-om kad je već došao doma i zavaljen u kauč gledao Larin izbor. 

    – Znam. Napravit ćemo ih, znakovito, na istom onom mjestu gdje je bila Josipovićeva inauguracija!, natipkao je Milanović. 

    Kad je završila omiljena mu serija, nazvao ga je Picula kojemu je povjerio vođenje tehničkog dijela projekta. 

    – Možda bi bilo dobro jaslicama pokazati da se ne kanimo razbacivati novcem proračunskih obveznika. Mogli bismo jaslice napraviti od recikliranog materijala, to bi se svidjelo i zelenima, što kažeš?, pitao je Picula. 

    – Dobro razmišljaš. A od čega bi onda bile te jaslice? 

    – Ostao nam je jedan drveni štand s krovićem, od onog predizbornog skupa na kojemu smo dijelili besplatan grah, to bi se lako dalo prenamijeniti u štalicu malog Isuseka. Slamu ću nagrabiti kod punice u Škrlekovcu, izvijestio je Tonino. 

    Ostalo je još samo postaviti jaslice na Markov trg i pozvati novinare.      

Meket koza

    U rano jutro – kumice su na Dolcu tek vadile iz korpi glavice kupusa i salate – predstavnike Kukuriku kolacije koji su u kombiju dovezli rasklopljen štand za dijeljenje graha, na Markovu trgu dočekalo je pravo božićno čudo. Tamo, baš na mjestu Josipovićeve inauguracije, već su se nalazile postavljene prekrasne jaslice, baš kao preslikane iz biblijskih knjiga za djecu. Čuo se meket prave pravcate koze. I šuštanje sijena. 

    Milanka Opačić protrljala je u nevjerici još uvijek snene oči. 

    – Ma, nemoguće – promrsio je Milanović. – Idemo vidjeti što se tu događa. 

    Ubrzali su korak. Toninu Piculi u hodu je od uzbuđenja ispao iz ruku plast sijena. Mondekar iz Mladeži SDP-a mu je pomogao da to pokupi sa asfalta. 

    Od prizora koji ih dočekaše pred jaslicama, baš se svima – čak i Slavku Liniću – nakostriješila kosa na glavi. 

    U drvenoj, seoskoj kolijevci veličine vinske bačve ugodno zavaljen ležao je Vladimir Šeks. Bezbrižno je jeo buhtlu sa čokoladom; zaštitari su mu je dobavili iz obližnje pekare. Do njega je stajala bivša premijerka Jadranka Kosor. Preko glave je imala prebačenu maramu, sličnu onoj što ju je nosila kad je na Pleso sletio Papa. 

    – A zato nije došla na domjenak kod Predsjednika, promumljala je Opačićka. 

    U dnu jaslica, iza magarca, grla su iskašljavali Žak Houdek, Mucalo i Alen Vitasović. Bili su odjeveni u odore Tri kralja. Čobanković se baš preoblačio u kostim jeruzalemskog čobana. 

    – Fuck! – opsovao je Milanović i lupio petom o pločnik. – Ovi mi moraju pokvariti i božićnu idilu! Nikad ih se neću riješiti… 

    Točno u podne, zapravo nekoliko sekundi nakon što je opalio grički top, iz Stojadina splitskih registarskih oznaka parkiranog u Opatičkoj, izletio je Don Ivan Grubišić sa ovećim, planinarskim štapom u ruci. Žustrim je korakom stigao do Sabora, a otamo u bijesnom zaletu dotrčao do jaslica na Markovom trgu i štapom počeo prevrtati ćupove, razgrtati uredno posloženo sijeno. Čak je snažno udario po rubu Šeksove kolijevke. 

    – Farizeji! Lakrdijaši! – grmio je zastrašujućim glasom i vitlao štapom. – Ništa vam nije sveto! 

    Bilo je potrebno nekoliko zaštitara da ga svlada. Dok su ga odvlačili prema Mesničkoj, Don Ivan im je nešto smirenijim glasom ponavljao da on posjeduje saborski imunitet.